Ne, nije moguće. Ma to ne može biti istina. Nažalost, ipak jest. Život je ponekad okrutan, a takav je bio ove srijede kad se pojavila vijest o iznenadnoj smrti Zvonimira Cmarka. Naš Cmare, koprivnički Omeyer kako smo ga voljeli zvati, zauvijek nas je napustio. Otišao je s ovog svijeta na neko bolje, ljepše mjesto, i priključio se svojim nekadašnjim suigračima Dariju i Ivici Đelekovčanu. Pamtit ćemo ih kao velike sportaše i dobre ljude koji su prerano otišli. Braća blizanci Dario i Ivica stradali su pred malo više od 10 godina u prometnoj nesreći kod Senja, u dobi od 30 godina. U srijedu, 10 godina kasnije, preminuo je Zvonimir, u dobi od 40 godina.
Cmare je 2. svibnja proslavio svoj 40. rođendan. S rukometom se počeo baviti u sedmom razredu osnovne škole, i ubrzo se pokazalo da će Rukometni klub Koprivnica u njemu imati vrlo kvalitetnog golmana. U sezoni 1995./96. osvojio je treće mjesto s kadetskom momčadi u jedinstvenoj hrvatskoj kadetskoj ligi, a profilirao se u ozbiljnog vratara i na seniorskoj razini. Vrlo zapažene partije pružio je u kvalitetnoj Prvoj B hrvatskoj rukometnoj ligi. Posebno je kod njega bilo to što je ostao vjeran svom klubu, RK Koprivnici, u kojem je proveo cijelu karijeru, iako je možda mogao otići i dalje, u potrazi za rukometnim napredovanjem i novim izazovima.
Međutim, u Koprivnici je bila klapa, njegova generacija držala je klub godinama na površini. A on sam uvijek je bio tu, uvijek na raspolaganju kad ga klub treba. Dovođeni su i drugi vratari, jer Cmare nije mogao sve sam, no obično je baš on vadio kestenje iz vatre. I nizao fenomenalne utakmice, u kojima je znao braniti i nemoguće. Često je bio i jedini golman u momčadi, nikad mu to nije smetalo niti se na to žalio. Drugi su igrači odustajali, tražili nove angažmane i rukometnu afirmaciju, no on je u svom klubu uvijek bio zadovoljan i ostao mu je vjeran. Kao pravi kapetan. Uvijek s trakom u dugoj kosi, to mu je bio zaštitni znak. I suparnici su ga već dobro poznavali, i nije im bilo svejedno kad se ispred njih ”raskrilio” Cmare.
Potkraj igračke karijere mlade je vratare učio rukometnim tajnama, dok je posljednje nastupe imao s veteranima Koprivnice. Svima koji su imali veze s koprivničkim muškim rukometom u posljednjih 20-30 godina, bio je i ostao ikona i legenda. Tuga i nevjerica vlada u Zvonimirovoj obitelji, među prijateljima i suigračima, u koprivničkom rukometnom miljeu i među svima koji su ga poznavali.
Cmare je otišao prerano, definitivno prerano. Njegovo veliko srce prestalo je kucati iznenada, i to je baš teško prihvatiti. Ostaje tuga, prevelika tuga, i sjećanje na velikoga golmana i dobrog čovjeka koje nikad neće izblijediti.
Zbogom, kapetane…
