ZABORAVLJENI OBIČAJI Evo kako su Božić slavili naši stari

Hrvatski božićni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Božića razvili su se i brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu polnoćku, pjevanja božićnih pjesama i darivanja. Prije Božića, vrijeme je priprave koje traje oko mjesec dana od početka došašća. Kada zapravo počinje božićno slavlje, tko daruje djecu, što se jede, koje su to božićne pripreme u našoj Podravini, ispričala nam je viša kustosica i dokumentaristica koprivničkog Muzeja Vesna Peršić-Kovač koja je istaknula kako je Badnjak u prijašnje vrijeme bio iznimno svečan dan i odisao je posebnim ozračjem i iščekivanjem.


– Badnjak je bio ispunjen obavljanjem raznih zanimljivih poslova, a to se prije svega odnosi na blagdansko čišćenje i uređivanje doma, jer se mali Isus trebao dočekati u čistom domu i svi ukućani su trebali biti odjeveni u čistu odjeću. Priprema za Božić krenula je uvijek unaprijed pa su u ono vrijeme, djevojke i mlade snahe već imale izrađene i pripremljene ukrase za božićno zelenilo – kazala je Vesna te dodala da se negdje do sredine 20. stoljeća na selskom području Podravine nije ukrašavalo božićno drvce već božićna grana i to zimzelena. Ona se ukrašavala ručno izrađenim ukrasima koje su prethodno djevojke i mlade snage izradile. Uglavnom su se izrađivale ružice od krep papira, razni lančići od papira i slame, kokica ili pak perja. Zimzelen se ukrašavao sa srebrenim ili zlatno obojenim orasima, malim crvenim jabučicama, a mogao se tu naći i pokoji medenjak ili božićni kolačić od prhkog tijesta koje su majke i bake zajedno s djecom ispekle i ukrasile kako bi djeci uljepšale božićno razdoblje.

– U nekim selima božićno se zelenilo kitilo lančićima, odnosno nizom osušenog voća koje je onda tijekom božićnih blagdana poslužilo kao poslastica djeci, a s obzirom na to da su u to vrijeme slatkiši bili vrlo rijetki, ovakva poslastica je izazivala veliko veselje i oduševljenje djece – istaknula je Vesna te dodala kako je u to vrijeme za Badnjak veliku ulogu imala i priprema hrane i to posne koja se konzumirala na Badnju večer. U Prigorju su karakteristična bila jela kao što je kuhani grah i krumpir pečen u ljusci u pećnici, zatim juha u kojoj se kuhao prethodno grah, a onda bi se ona naknadno gustila s malo preprženog brašna. Dakle, uglavnom su to bila jela pripremljena bez imalo masnoće.

– U Podravini je to bilo nešto drugačije pa su se na Badnju večer za večeru blagovali ‘mudlini’ s makom, poznatiji pod imenom ‘makuči’, zatim suho kuhano voće i obavezni su bili štrukli s heljdinom kašom i crnim uljem, u nekim mjestima poznati kao ‘kašnjaki’. Naravno, nezaobilazna je bila i pečena tikva turkinja koja je također služila umjesto slatkiša – kazala je Vesna.

Što se tiče božićnog blagdanskog objeda, Vesna nam je kazala kako je on bio puno bogatiji i sastojao se od nezaobilazne kokošje juhe s rezancima, kuhanog mesa iz juhe, sosa od hrena, a bile su tu i različite pečenke. U Podravini se posebno ističe pečena guska koju su jače hranili u predbožićno razdoblje kako bi ona bila ‘tusta’ i ukusna za svečani božićni objed. Isto tako, valja napomenuti da je još jedno jelo bilo specifično za to razdoblje, a to je hladetina koja se u nekim mjestima mogla jesti već po povratku iz polnoćke. No, ono što je bilo svim nama, a posebno djeci, najomiljenije su božićni kolači i to prije svega makovnjača i orehnjača, a onda i oni mali kolačići od prhkog tijesta, kao što su medenjaci, vanil kiflice, zvjezdice, paprenjaci koji bi kućom širili miris cimeta, vanilije i božićnog duha.


– Jedan od običaja koji se u današnje vrijeme izgubio je i unošenje slame u kuću. Taj običaj je označavao prekretnicu između predbožićnog i božićnog vremena, a tijekom Badnje večeri, slama, negdje zvana i Božić unosila se u kuću odmah nakon pozdravljenja. U kuću bi ju unosio kućedomaćin, obavezno muška osoba u pratnji s djetetom koji bi nosio zapaljenu svijeću. Prilikom unošenja kućedomaćin bi pozdravio sve ukućane jednim posebnim božićnim pozdravom kojim bi označavao da je Božić stigao i da se prenose sve dobre božićne želje na sve ukućane, dom i gospodarstvo, a nakon pozdrava bi se svi zajedno i pomolili – objasnila nam je Vesna te dodala da nakon unošenja slame, slijedi jedan također vrlo svečan i zanimljiv običaj koji se gotovo u potpunosti zagubio, a riječ je o postavljanju božićnog stola.

Stol zauzima centralno mjesto i ima važnu ulogu u ovo predbožićno razdoblje, a prekriven je raznim predmetima, od slame, zrnja i žita.

– U Prigorju se na sredinu stola stavljao vijenac ispleten od žita koji se pleo tijekom žetve. U Podravini se pak na sredinu stola stavlja slama postavljena u obliku križa i posipana zrna od ruba do ruba stola. Ispod stolnjaka stavlja se debeli sloj slame i sjena, a na to stolnjak koji je manje ukrašen i onda se slama i sjeno njime omotaju da ne bi ispadala van. Naknadno se sve to skupa pokrije svečanim i vezom ukrašenim blagdanskim stolnjakom na koji onda dolazi raspelo, božićni kruh ili kuglof te jedna zdjelica puna različitog žita u koju se stavlja, jaje, jabuka, luk i kovanice – kazala je Vesna te dodala da takav stol ostaje postavljen do kraja božićnog razdoblja, a u nekim krajevima se postavlja i još jedan dodatni tanjur i pribor za sve preminule članove obitelji.

– Uz to se veže i običaj da uz jedan dodatno postavljen tanjur i pribor, na stolu uvijek mora biti i neka hrana, bilo kruh ili kolači, jer u slučaju da preminuli ukućani svrate do svojih domova imaju što za pojesti  – dodala je Vesna.

Postoji i još jedan običaj koji se nekad koristio, a to su koledari koji u Podravini i nisu bili toliko prisutni, no u Prigorju itekako jesu. Koledari su dakle, veća grupa ljudi koja bi obilazili mjesto i pritom čestitali svima Božić te poželjeli svako dobro u Novoj Godini. Pored takvih grupa, postojale su i manje grupe svirača koji bi također obilazili kuće i pjevali božićne pjesme, a za uzvrat bi bili počašćeni vinom, rakijom i pokojim kolačićem. U Podravini je pak bila prisutna druga vrsta ophodnog Božića, a to su ‘zvjezdari’ ili ‘betlehemari’ koji su večer uoči blagdana Sveta tri kralja, odjeveni u Sveta tri kralja nosili zvijezdu i obilazili selo pjevajući posebnu ‘zvjezdarsku’ pjesmu i na taj način poželjeli svima svako dobro u nadolazećoj godini, a za to bi bili nagrađeni od domaćica kolačima, jabukama ili jajima.


Isto tako, valja napomenuti još jedan običaj koji se nekad koristio, a to je da prvi čestitar koji bi ušao u kuću trebao je biti veseo i dobrog zdravlja kako bi onda u narednoj godini dom pratila sreća.

– No, nije on samo morao biti veseo, već je morao donijeti sa sobom i svoje dobre osobine, vlastitu snagu, mladost i zdravlje za koje se vjerovalo da će prenijeti svim ukućanima, ali i životinjama koje su se u tom domaćinstvu uzgajale. Upravo zbog svega navedenog nije se smjelo prepustiti da taj prvi čestitar bude neka slučajna osoba, već se morao unaprijed izabrati, kako su ga znali zvati u Podravini, ‘poležaj’. Morala je to biti mlađa i muška osoba koja je bila u rodbinskoj ili kumskoj vezi s obitelji koju je posjećivao – kazala je Vesna te dodala da se vjerovalo da ako bi prva u kuću ušla žena, tada bi ona u kuću donijela nesreću.

Vesna nam je opisala i još jedan zanimljiv običaj koji se odvijao na božićno jutro. Tada bi se djevojke umivale u vodi u koju bi prethodno narezale kriške crvene jabuke, božićnice, jer su vjerovale da će im to donijeti rumene obraze, odnosno zdrav i lijep izgled. Tom jabukom božićnicom domaćica bi na božićno jutro i darivala bunar jer se vjerovalo da i voda mora osjetiti da je božićno blagostanje.

Iz svega nevedenog i sa sigurnošću možemo reći kako se naša Podravina i Prigorje može pohvaliti bogatom božićnom tradicijom koja se u nekim dijelovima još uvijek posebno njeguje.

Vezani članci

Najčitanije