Tijekom godine on je Franc Ožbolt – Cinober, a kad dođu božićni blagdani na sebe navuče kostim najdražeg djedice na svijetu, onaj Djeda Mraza. Krešo Lukačinec iz Sigeca poznat je u Podravini kao čovjek od naroda, kao osoba koja donosi smijeh gdje god dođe. Posljednjih desetak godina, uz Društva Naša djeca koje vodi Jadranka Lakuš, Krešo Lukačinec uljepšava Božić koprivničkoj djeci.
– Zadnjih desetak godina sam Djed Mraz, naslijedio sam dužnost od Kreše Blažeka. Jadranka Lakuš, predsjednica Društva Naša djeca pitala me jel’ bi htio biti ‘djedica’, za njihovu djecu, a onda i za gradske manifestacije. Volim djecu, volim iz razveseliti, volim se presvlačiti, to je bilo to, nisam dvojio i prihvatio sam njenu ponudu – kaže on. Ista ta organizacija kupila je kostim Djeda Mraza. Kad dođe vrijeme, Krešo si stavi neki jastuk ispod kostima da bude debeo, navuče veliki crveni ogrtač, bijelu bradu, crvenu kapu i crne čizme, te kreće širiti radost. A kamo ide, to ovisi o dogovoru i potrebi. Često je u Domu mladih gdje Društvo Naša djeca ima predstavu i Djed Mraz je tamo cijeli dan.
– Na primjer, Elektra kupi darove i ja ih podijelim njihovoj djeci ili Grad kupi darove onima lošijeg imovinskog stanja pa to podijelim. Znali smo ići u bolnicu, u Podravsko sunce, po gradu i tako, no pitanje je kako će sve biti ove godine zbog te cijele situacije s koronavirusom – govori nam ‘djedica’.
Za podjele darova se posebno ne priprema, kaže da ‘kaj se bu pripremal’?’. Iako, kada nešto mora reći, u glavi si pripremi smisleni tekst i to kaže, ne može doći nepripremljen. Kad dođe podjela darova, jasno je da ima i vesele, uzbuđene, ali i manje sretne djece.
– Kad uzviknem ‘o ho ho’ svi se okrenu i mnogi se razvesele, zagrle roditelje i počnu skakati. Ipak, ima i djece koja se boje. Prvo me pogledaju, vide velikog čovjeka, debeo, bijela brada, normalno da se uplaše. Onda ja priđem s toplim pristupom, kažem i imam poklone, podijelim to malo i oni se smekšaju. Neka se djeca boje slikati, plaču i imaju roditelje koji ih malo sile, govore im da se slikaju, da im neće biti ništa – priča Krešo i dodaje da tada staje na stranu djeteta koje ne želi uznemiriti, sljedeći Božić ionako uskoro dolazi. Većina djece ipak se razveseli pa mu daju ‘petice’, pozdravljaju ga i smiju se s njim. Ima i onih ‘frajerčića’ koji su nevjerni Tome, to su oni malo stariji, kakti dečki, pa govore da to nije pravi Djed Mraz, da što bi on tu radio.
– Onda im ja kažem da ne budu ni poklon dobili ako nisam pravi pa se predomisle, odmah počnu tvrditi da jesam pravi Djed Mraz – govori sa smiješkom.
– Ima jedna zgodna situacija koju pamtim, curica negdje do sedam godina prije nekoliko godina počela me grliti, govoriti kak’ me strašno voli, obožava. Poznajem joj roditelje i nekoliko godina kasnije sreli smo se ‘u civilu’ i roditelji su joj rekli da sam ja onaj Djed Mraz kojeg je grlila i obožavala. Malo joj je bilo neugodno, no prošlo je. Lijepo je vidjeti da ta djeca odrastaju – kaže Krešo Lukačinec. Svakakvih želja ima. Gotovo svi žele fotku s Djed Mrazom. Kad Djed sjedne na stolac, dijete dođe pa ih ‘djedica’ pita što bi željeli za Božić.
– Oni mi kažu svoju želju, bilo Play Station, igračka ili čokolada, pa im ja kažem da im se to bude ostvarilo, da im donesem baš to pod bor. Moraš djetetu obećati, što drugo napraviti da bude sretno – priča koprivnički Djed Mraz dok polako skida prašinu s kostima i u mislima se sprema za još jedno vrijeme darivanja. Naletjet će i pokoja slikica s nekom mamom, i one se vole slikati, kaže u šali.
