Svakoga dana u općine, sela i zaseoke Koprivničko-križevačke županije cestom se kotrlja izvana veselo oslikano, a iznutra još veselije uređeno, neobično vozilo. Stanovnicima naših ruralnih područja donosi često i jedinu zabavu koja se ne svodi na televizijski program ili lokalni kafić, a najviše znači starijima i onima najmlađima.
Bibliobus koprivničke Knjižnice i čitaonice Fran Galović krenuo je još 1979. kako bi omogućio uživanje u literaturi onima kojima je ona bila teže dostupna. To je njegova osnovna svrha i danas, iako je lepeza usluga koje nudi znatno šira. Tu su radionice, pričaonice, čitanja slikovnica mališanima, čak možete posuditi i naočale ako ih zaboravite, a tu su i tematske vrećice pune korisnih sadržaja namijenjenih učiteljima i nastavnicima. No ono najvažnije ostalo je i dalje, a to su pune police knjiga koje vas okruže kada zakoračite u Bibliobus.
U Novigradu Podravskom, unatoč hladnoći i snijegu koji je zapao toga dana, u Bibliobusu smo pronašli ne samo voditeljicu Bibliobusne službe Petru Dravinski i vozača Sinišu Lukača, već i knjigoljupce.
– Redovito sam tu, dođem svaka dva tjedna. Čitam prilično raznoliko, sve volim, nisam isključiva. Bibliobus je stvarno super, nemam nikakve prigovore na njih. Sjećam se onog starog Bibliobusa, razlika je nebo i zemlja. Bio je žuto-narančast, kao neki pravi stari autobus, klimao se, nije ni imao tako lijepe police – rekla je Vesna Stojanov, koju smo zatekli kako prebire po novim naslovima.
Kako nam je rekao vozač Siniša, nema tih vremenskih uvjeta tijekom kojih Bibliobus ne bi došao na vrijeme, a ako zakasne samo i koju minutu, na stajalištu se već formira red korisnika koji pogledavaju na sat.
– Odnos s ljudima je mnogo bliži, prisniji nego u knjižnici. Već znamo tko što voli čitati. Znamo jednog gospodina u Ferdinandovcu koji jako voli SF pa povezemo za njega što imamo. Ljudi u ovakvim sredinama su drukčiji nego u gradu, vole popričati s nama, povjeriti nam se, donesu nam kolače, sok, voće, dobili smo feferone, nudili su nam domaću rakiju, jedna gospođa nam je poklonila sliku, a druga pak naštrikala cijeli stolnjak. Kažu nam da su sretni što postojimo, a to je najbolje, kada ti netko kaže da to što radiš ima smisla – dočarava nam Lukač.
U to smo se uvjerili i sami. Prošlo je otprilike pola sata od dolaska Bibliobusa kada je u njega ušao Vladimir Štimac, vitalni 77-godišnjak s cekerom punim knjiga, a na njima nekoliko ružičastih ruža za Petru.
– Ovo je za tebe, zadnje prije mraza – rekao joj je, pružajući joj ruže.
Kako se ne bi ubola na trnje, za nju ih je čak uklonio, i to bez oklijevanja, nožem usred Bibliobusa.
– Poklone dajem samo konobarici i knjižničarki – potiho je dodao.
On je pravi primjer čovjeka kojemu Bibliobus znači mnogo. U grad mu je teško doći, televizor nema, tako da slobodno vrijeme koje ne posvećuje kući i okućnici, troši na čitanje. Toliko je strastven čitač da već i pomalo zaboravlja što je sve čitao pa u svaku pročitanu knjigu na papirić predviđen za pečate datuma upiše svoje inicijale. Police su već prepune tako obilježenih knjiga.
– Kada tijekom ljeta nisu radili, odnio sam pune dvije košare knjiga doma i već za tri tjedna nisam imao što čitati. Ne znam je li u Novigradu itko pročitao više knjiga od mene. Ako je dobra, treba mi jedna noć da je pročitam, eventualno dvije. Malo sam se pomučio s Dalićkinom knjigom, svaki dan sam zaspao, 10 puta mi je pala na pod, no na kraju sam je uspio pročitati – pohvalio se.
U Bibliobusu nema ograničenja kada se radi o broju posuđenih knjiga, a ne naplaćuju se ni zakasnine. Unatoč popustljivosti, Lukač kaže kako nemaju problema s neposluhom korisnika, a ipak je smislio i simboličnu kaznu.
– Ograničenje je koliko tko može nositi, koliko tko ima veliku torbu, košaru, automobil ili prikolicu. Jednom su nam ljudi doslovno došli po knjige s tačkama. Zakasnine isto nemamo, tu klinci znaju izmišljati svakakve izgovore pa im kažem da mi moraju ispričati neki vic za kaznu – uz smijeh će Lukač.
Neugodnosti, srećom nema. Najbliže tome je da ih ljudi traže da ih povezu u grad, što ipak ne smiju.
– Najviše se čitaju krimići i ljubići, svaki centimetar koristimo za to. Nema smisla da forsiramo neku stručnu literaturu ako se ona ne traži. Imamo i lektira i stripova, većina naših stajališta su škole i vrtići koje snabdijevamo lektirama jer ih one jednostavno nemaju. Djeca vole i crtiće, još uvijek im je pravi doživljaj posuditi crtić jer im na selu nije dostupno kino, kao što je djeci u gradu. To su neke stvari kojih nisi ni svjestan dok ne dođeš u takva mjesta i ne upoznaš ih – otkriva Dravinski.
Velik dio aktivnosti koje se provode u Bibliobusu podređen je upravo vrtićancima i školarcima, kojima je često dolazak u to veselo vozilo pravi mali izlet. Sukladno mogućnostima nastoje i mladima i odraslima organizirati književne susrete, koji su pravi hit, bio to Pavao Pavličić ili pak Nikolina Manojlović Vračar, koju je došlo poslušati čak 180 učenika.
Želja djelatnika knjižnice, pa tako i Petre i Siniše, je novo vozilo – veće, bolje, s više mjesta za knjige i više mogućnosti za sadržaje i programe koje bi željeli pružiti korisnicima u našim selima. No, dok to ne bude moguće, knjižničarski dvojac će i ovako svakodnevno dovoziti zabavu, kulturu, radost, lijepu pisanu riječ onima koji su ih možda i najviše željni.
