Koprivnički Ivanec ranije su nazivali Cerovica, no kasnije je po crkvi Svetog Ivana, selo dobilo ime Ivanec. Na površini od dvadesetak kilometra kvadratnih, i na najvišoj točki nadmorske visine od 144 metra, danas u oko 400 kuća živi nešto manje od 1200 stanovnika. Žitelji su se stoljećima bavili poljoprivredom, no razvijao se i društveni i kulturni život, što potvrđuje i bogata kulturna baština. Prepoznatljiv dio nasljeđa je izvorni vez narodne nošnje Koprivničkog Ivanca čija izrada je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro.
Mi smo o životu u selu porazgovarali sa supružnicima Kenđel koji su nas ljubazno dočekali u svom domu. Dragutin Kenđel rođen je 21. studenoga, 1949. godine i rado se prisjetio svog djetinjstva i odrastanja u rodnom mjestu. Osnovnu školu pohađao je sa još tridesetak đaka iz sela.
– Mi, djeca igrali smo razne igre, a imali smo i natjecanje tko će prvi i najdulje u školu dolaziti bos. Natjecatelja je bilo mnogo, a sjećam se da je pobijedio Štef Ožvanić koji je u školu došao bos još dok se nije ni snijeg otopio. Učitelji su nam bili Bosiljka i Ivan Štampfl, i bili su strogi, ali dobri – kazao je Dragutin. Nakon osnovne škole Dragutin je povremeno radio u Poljoprivrednoj zadruzi gdje ga je zaposlio Ivan Sremec, a kasnije kod ujaka Sremec Stjepana s kojim je krenuo i na rad u Njemačku.
– Tu smo dobili putovnice i krenuli u Zagreb gdje nas je čekao predstavnik njemačke tvrtke. Imali smo i diplome, a ja sam za svaki slučaj imao diplome zidara, bravara i tesara – kazao je Dragutin, a na naše iznenađenje pojasnio da su se tad u knjižari mogli kupiti formulari koje im je ispunio predsjednik Mjesne Zajednice i ovjerio štambiljem.
– Tvrtka se bavila obradom metala pa sam predao diplomu bravara, no nakon kratkog vremena na radu bili smo pozvani na razgovor gdje nam je rečeno da smo otkriveni. ‘Mi vidimo da vi niste nikakvi majstori, no ako hoćete raditi, možete ostati’ rekli su nam, a mi smo ostali još godinu dana – kazao je naš sugovornik.
Nakon povratka iz Njemačke od 1972. godine počeo se baviti poljoprivredom, a sa suprugom Marijom dobio sinove Miroslava i Željka.
U selo je 1956. godine došla i struja a sa njom i nove blagodati. Miška Dugina imao je jedan, a Potočki čije ime nismo saznali imao je drugi elektro mlin u selu. Pojavili su se i prvi radio prijemnici, a kasnije i televizori. Obitelj Marčec imala je prvi radio. Prvi televizor kupila je Poljoprivredna zadruga u čijoj su prostoriji djeca i stariji gledali tv program, a djeca su obavezno pratila tada popularnu emisiju Medo i Slavica. Kasnije, televizor je od brata iz Njemačke dobio Ivan Dolenec.
Mještani su zemlju obrađivali i uz pomoć konja, koje su potkivali i ostale kovačke poslove radili Blaž Šulj, Žiga Marčec i Franc Čenjijev. Nakon njih kovač je bio i Josip Blažic. Drugi brat Šulj bio je priučeni kolar i mjerio je pednjem umjesto metrom, no drveni kotači za zaprežna kola koje je on izradio, bili su posebno kvalitetni i cijenjeni.
– U selu je radio i postolar Andrija Čevis. Mi smo na Ivanjskom bregu imali vinograd i roditelji su me za Božić poslali da majstoru odnesem vina. Tada sam vidio štikle koje je radio za neku damu u Koprivnici. Bile su ljubičaste boje, i kao da su iz dućana izašle – prisjetio se naš domaćin, kazavši da je i Ivan Čevis bio šuster, ali priučeni. Ipak, kada je on pokrpao cipele, nije se mogla primijetiti zakrpa. Ivan Žinić i Slovenac Ludva Cuk bili su krojači, a Ivan Koren i neki Čadavec i Sremec, tesari.
Prije drugog svjetskog rata u Ivancu su dućan imali Židovi Šestak. Prije rata tu je bila i Vrtarićeva krčma u kojoj je po pričanju starijih mještana, na jednom tajnom sastanku bio i Josip Broz Tito. Mlađim generacijama, još je u sjećanju Kontakova gostionica.
Iz tih ratnih vremena čuli smo i anegdotu kada su u selo došli partizani. Upitali su: ‘Gdje je banda?’, a kako ovdje glazbenike nazivaju bandistima, lokalni šaljivđija Andrija Andrašek im je odgovorio: ‘Svi su tu na vrpi, samo je bajzar v Cenkovcu’, na što je od partizana zaradio šamar.
Nakon rata poljoprivreda se radila ručno i djeca su pomagala roditeljima pa je i naš sugovornik pomagao majci Jelici i ocu Josipu. U poslovima pomagali su i susjedi, jer pšenica se kosila ručnim kosama, a zrnje se od slame odvajalo u jednostavnom stroju kojeg su zvali gelpin, a pokretali su ga konji. Tek kasnije pojavili su se traktori i vršilice koje je prvo imala Poljoprivredna zadruga. Tu su bila dva Landini traktora, jedan Ferguson i jedan novi Zetor, a od naših domaćina saznali smo da je nedugo potom traktor kupio i Andrija Medvarić. Vršilice i traktor kupili su i Ivo Petričević i Andrija Dolenec. Dragutinov otac Josip radio je u Njemačkoj i kupio traktor i priključke, a kasnije i kombajn, pa su mještani polako zaboravljali znoj i prašinu kod vršidbe.
– Kod vršenja sa drešom moralo je raditi najmanje dvadesetak ljudi. Ako je bilo puno slame, samo na kupu ili kak smo rekli na bagli, trebalo je raditi šestoro ljudi, a išlo se od susjeda do susjeda – objasnio nam je sugovornik. Upotreba kombajna olakšala je vršidbu, no i kombajniralo se po mjesec dana.
Ipak, ostalo je više vremena za druženje uz svirku Ivana Koren, Potroška, Ivana Jakupić, Bebeka, Medvarića, Šimunića, Zvonka Kubičanec. Te Šulja koji je bio i seoski bubnjar. Nositelji društvenog života danas su vatrogasci, nogometaši, branitelji i folkloraši koji okupljaju i mlade i stare mještane. Naši sugovornici Marija i Dragutin članovi su Društva izvornog folklora od 1976. godine kada je na inicijativu Tome Vrbana, rad Društva ponovno pokrenut.
Koprivnički Ivanec je općinsko središte sa svom potrebnom infrastrukturom, koje vodi načelnik Mario Švegović, Osim po tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji Ivanečki krijesovi, mjesto je u novije vrijeme nadaleko poznato i po regionalnom centru za gospodarenje otpadom Piškornica.
U naselju je Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja izgrađena 1742. godine, te nekoliko raspela i kapelica. Tu su rođeni župan i saborski zastupnik Josip Friščić i slikar Josip Novoselec. Među najstarijim mještanima su Andrija Sremec rođen 1927. godine te nešto mlađe mještanke Bara Lipuš, Ana Obulić, Marija Jančevec i Marija Dolenec. Uz obiteljska poljoprivredna gospodarstva, u naselju je i nekoliko obrta, a radno sposobni mještani su stalo zaposleni u tvrtkama u Koprivnici i okolici.
