Kao i svake godine kad hladnoća obgrli naše domove, kad stigne studen, dolazi vrijeme prisjećanja na jedan od najbolnijih dana Republike Hrvatske. Vukovar, grad heroja, pao je 18. studenog 199.1 godine u 15.30 sati. Kako i priliči, taj dan proglašen je državnim praznikom. Glavni zapovjednik obrane Vukovara bio je Mile Dedaković Jastreb, umirovljeni stožerni brigadir koji je dio svog života proživio u Ferdinandovcu, dok danas živi u Novigradu pored Zadra.
Razgovor s čovjekom koji je obranio Vukovar započeli smo pitanjem o njegovu zdravlju, na što je odgovorio kako je dobro, živ je, ne može se ništa hvaliti niti tužiti. Na moru mu je bolje što se tiče pluća, lakše se diše.
Mile Dedaković Jastreb rođen je u Nijemcima 1951. godine. Tamo je išao u Osnovnu školu u koju je krenuo nešto ranije, a već s 14 godina upisao je Vojnu gimnaziju Maršal Tito u Mostaru, nakon čega je upisao Vojnu akademiju gdje je položio za pilota.
– Oduvijek sam htio biti pilot, no život piše svoje priče. Mene vojska nije puno zanimala, već letenje. Ispalo je tako kak’ je ispalo – kazao je, nakon čega smo Dedakovića upitali misli li često na Vukovar.
– Vukovar je stalno, cijele godine, ne samo meni, svima nama. Sad ga se svi prisjećaju, meni je on stalno u mislima. To što smo doživjeli je strašno, a što smo učinili za Hrvatsku je ogromno – poručio je Jastreb.
Ove godine obilježit će se trideseta obljetnica pada Vukovara, a Dedaković neće ići na obilježavanje u sam grad heroja. Kaže da je skoro nepokretan, u kolicima i za odlazak nema nikakve šanse. Volio bi biti tamo, kada je bio u mogućnosti i odlazio je, no sad je to više nemoguće.
Pad Marinaca 1. listopada označen je kao ključan trenutak kad je Vukovar okružen i odsječen. Zanimalo nas je kako je izgledao sam 18. studeni, dan kad je pao Vukovar, od jutra pa sve do 15.30 sati kad je grad predan.
– To je nešto što se ne zaboravlja nikada. Kad su pali Marinci bilo je jasno da Vukovar više ne može izdržati. Na sam dan pada bile su to borbe prsa o prsa i s jedne i s druge strane. Međutim, ušli su na Sajmište, preko njega na centar i to je bio naš kraj, nažalost. Nismo imali više ni ljudi, ni streljiva. Dečki su išli u proboj, neki su nažalost poginuli, nisu se dočepali Hrvatske, neki su otišli u konvoje… – prisjeća se zapovjednik obrane.
Puno se puta isticalo kako je Dedaković tražio pomoć od vodstva države, tražio je više ljudi, više oružja, no kako su godine odmicale shvatio je da nije bilo na stvari to da netko nije želio dati pomoć, nego jednostavno nije bilo resursa.
Na Vukovar je tog18. studenog u neprijateljskoj završnoj operaciji krenulo 82.000 vojnika i paravojnih formacija. Naših je bilo puno, puno manje, no ljubav prema gradu i neizreciva želja za samostalnošću Hrvatske bili su dodatna snaga naših vojnika.
– Shvatili smo da je to trenutak kad možemo stvoriti hrvatsku državu i da o nama puno toga ovisi. Mi smo izdržali tri mjeseca, a dotad je ostatak Hrvatske dobio vremena da se mobilizira, da se ustroje brigade, da se izvrši naobrazba, da se stvore uvjeti da se obranimo. U tom razdoblju stvoreno je novih pedesetak brigada. Da je Vukovar pao u početku, srpske snage lako bi se probile od Beograda do Zagreba – priča.
Dedaković je, kao i mnogo puta do sada, istaknuo kako ne bi mijenjao ništa u svojoj obrani Vukovara.
– Nažalost, tako je bilo kako je bilo. Obrana je bilo jako dobro postavljena i puno je toga napravila protiv takve vojne velesile, držati tri mjeseca sa svim tim tenkovima, topovima, zrakoplovima, ljudima, to je skoro čudo. Ali, čuda samo Bog može napraviti, mi ne možemo – govori.
Neprestano njeguje prijateljstvo sa suborcima s kojima se često čuje i vidi, dolaze ga i posjetiti. Prijateljstva nastala u takvim uvjetima nikad neće prestati.
– Mi branitelji imamo pristojne mirovine. Dobili smo stanove, većina – to je ono što je država trebala i mogla dati. S te strane osobno, a i znam drugi dečki, ne bunimo se ništa. Međutim, ima onih koji se bune, najčešće oni nisu ni bili u ratu. Ako su i bili, bili su u pozadini, daleko. Ne bih mogao reći ništa ružno za svoju državu, što se tiče odnosa prema meni – rekao je Dedaković.
Trideset godina nakon rata Jastreb bi volio da je u državi cjelokupna situacija bolja, no nažalost nije.
– Mi smo u ratu stvorili državu, dali je političarima, a oni sad trebaju odlučivati. Jako me smeta ta njihova svađa, smeta me što neki vide da samo ništa ne valja. Ne može ni kod čovjeka ni kod države sve ne valjati, mora nešto valjati. Ali to što je dobro ne izlazi na vidjelo. I jako me smeta taj kriminal. Poglavito onih koji su bili u ratu. Oni su uglavnom riješili sve svoje probleme, dali su za fotelje, financije. I oni nam sad pričaju bajke o Hrvatskoj, pričaju bajke kako su oni ovo il’ ono napravili. Kaže ‘ja sam dao za Hrvatsku milijun dolara’. Dao si milijun, ali tebi je ostalo sto milijuna – smatra Dedaković.
Zbog zdravstvenog stanja teško mu je putovati, povremeno ode do Ferdinandovca da vidi kćeri, da vidi prijatelje i poznanike.
– Moj je Vukovar, moji su Nijemci i moj je Ferdinandovac. To su tri mjesta za koje mogu reći da su moji – rekao je za kraj Mile Dedaković Jastreb.
U hladnoći koju svake godine donosi 18. studeni prisjećamo se heroja, branitelja Vukovara. Neka im je vječna slava i hvala.
