U mjesto Srdinac stigli smo nakon desetak kilometara vožnje od Koprivnice, skrenuvši s Podravske magistrale na lokalnu prometnicu koja vodi kroz šumu. Naselje se smjestilo na obronku Bilogore na nadmorskoj visini od 203 metra i na površini nešto manjoj od pet kilometara kvadratnih.
Selo je nekada bilo mnogo veće, a sigurno je imalo i burnu povijest. Prema legendi, osnovano je početkom 16. stoljeća i dobilo ime po krajiškom komandantu Komarnice, vojvodi Srdiji, čiji su potomci kasnije nosili prezime Srdići. Smještene uz cestu, mnoge kuće danas su napuštene i obrasle žbunjem i korovom, a od nekih su ostali samo zidovi koji nijemo svjedoče da je nekada i ovdje bio život.
Selo nema ulica, no malobrojni mještani znaju tko živi u velikom ili malom Srdincu, a tko na križanju. Mi smo stali u velikom Srdincu kod Steve i Đurđe Stanko.
Stevo je rođen 1948. godine i najstariji je muškarac u selu. Đurđa je također rođena srdinčanka, a u vrijeme kada su pohađali niže razrede osnovne škole u Plavšincu, iz sela je sa njima išlo petnaestak đaka. Stevo i Đurđa bili su susjedi, zajedno su odrastali i zaljubili se te vjenčali u Novigradu Podravskom 1971. godine. Uskoro im se rodila i kći Davorka koja danas živi s obitelji u Koprivnici.
Siromaštvo
– Selo je tada bilo veliko, u tridesetak kuća živjelo je oko 130 mještana, a u većini obitelji bilo je po četvero i petero djece. Mi smo bili siromašni i bez zemlje, pa sam se zaposlio u koprivničkom Komunalcu, a nakon vjenčanja jedno smo vrijeme i stanovali u Koprivnici – rekao je naš sugovornik. U međuvremenu se u njihovom rodnom selu prodavala kuća, koju su kupili i vratili se natrag u Srdinac. Stevo je putovao na posao, a Đurđa je obrađivala povrtnjak. Kuća je bila stara i mala, pa je Stevo sam dozidao nekoliko prostorija kako bi i kćer imala svoju sobu. Nekada je u Srdincu živjelo bogato većinsko pravoslavno stanovništvo, no iz Zagorja su došli siromašni migranti koji su radili za koru kruha.
Prije se za cjelodnevno kopanje kukuruza ili vinograda dobivao jedan ćup mlijeka, no kasnije se stanje popravilo, pričali su nam domaćini. Tako su se za jednodnevno branje kukuruza zaradile četiri korpe kukuruza, a za kopanje vinograda ili kukuruza, dobivao se novc, što je već bio veliki napredak za siromašne nadničare. Većina bogatih mještana, uz par konja, imalo je farme krava ili svinja, a mnogi su već tada držali i ovce. Vode za blago nije nedostajalo, jer u blizini je Musićev jarak gdje izvire voda kojom se snabdijevalo cijelo selo.
Društveni život nekad brojnih mještana odvijao se uglavnom u privatnim kućama. U zimskim mjesecima žene su se okupljale i čijale guščje i kokošje perje, a muškarci su ih uveseljavali svirkom i pjesmom. Šezdesetih godina proteklog stoljeća svirkom se bavio i Dušan Paurović koji je bio i vrstan zidar. Žitelji su se družili i pomažući jedni drugima u poljoprivrednim poslovima i prigodom trijebljenja kukuruza. Mladi su se sastajali i pred zgradom osnovne škole u susjednom Plavšincu. Uz razgovor i druženje, tamo su se rodile mnoge ljubavi koje su kasnije završavale i brakom, čuli smo od mještana.
Bez trgovine
Starosna struktura današnjih žitelja je poražavajuća, a najmlađi stanovnik je Nedjeljko Vočanec kojemu je nešto više od 40 godina. Sve do pred petnaestak godina, tu je bilo poljoprivrednika koji su držali i krave za mlijeko. Danas stanica za otkup mlijeka stoji napuštena i obrasla korovom, a u selu već desetak godina nema niti jedne krave niti svinje. Nemaju ni dućan, a više u selo ne dolazi ni pokretna trgovina.
U šetnji mjestom, uz mnogo ruševnih i napuštenih, nalazimo nekoliko novih i obnovljenih kuća. Njihovi stanovnici uglavnom su starije dobi i više se ne bave poljoprivredom te žive uglavnom od mirovine. Na srdinečkom brijegu, osim mještana, vinograde imaju i mnogi vikendaši iz okolnih sela i Koprivnice pa selo zajedno s njima ima oko dvadesetak stanovnika. Srdinac administrativno pripada Općini Novigrad Podravski gdje je i crkva i groblje za stanovnike katoličke vjeroispovijesti. Mještani pravoslavne vjere, na poslijednji počinak odlaze u obližnji Plavšinac. Selo je asfaltirano, ima struju, javnu rasvjetu i vodovod, no nikako da dočekaju asfaltiranje ceste prema svom općinskom središtu.
Saznali smo da u selu žive obitelji Ivanić, Jelić, Vočanec, Roguljić, Matić, Grubačević, Obranović, Uvenski i Stanko, no vjerojatno smo nekog nenamjerno i izostavili. Od prije nekoliko godina naselje je brojnije za dvoje stanovnika koji su odlučili baš u Srdincu provesti ostatak života.
