Zvonko Sigetić, realist naive kako ga naziva likovna kritika, u subotu izlaže samo djelić svog velikog umjetničkog opusa na samostalnoj izložbi u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama. Nakon 20-ak samostalnih i više od stotinu skupnih izložbi vraća se tamo odakle je sve počelo – u svoje rodne Hlebine gdje je prije 50-ak godina sudjelovao na prvoj izložbi “Pod plotom”. U samom početku djelovanja Galerije, samog zenita naivne umjetnosti, članovi likovne sekcije osnovne škole dobili su zadatak da svoje radove izlože uz Galeriju, duž ograde.
– Bilo nas je poprilično, a održavao se i simpozij o naivi na kojem su bila svjetska kritička pera iz povijesti umjetnosti. Između njih došlo je do podjele mišljenja zbog toga što su vidjeli puno djece u selu koja slikaju i bilo je pitanje dozvoliti to ili ne. Anatole Jakovsky rekao je da to sjeme koje je zametnuto treba održavati i dapače da što više ljudi slika jer će se iz toga nešto iskristalizirati. I po tom pitanju on je bio 100 posto u pravu – prisjetio se Sigetić.
Dodao je i da je doajen naivne umjetnosti Ivan Generalić tu misao podržao.
– Za sebe je rekao da je on general koji voli imati veliku vojsku. Nikad nije bio protiv toga, ali je bio protiv da baš svi izlažu njemu uz bok. To nažalost mnogi nisu slijedili. I kritika je u vrijeme vrhunca naive bila na tragu toga i te kriterije treba vratiti kako bismo revalorizirali naivnu umjetnost. Struka treba uvijek biti prisutna da se kriteriji ne zagube – objasnio je Sigetić koji je svoj talent otkrio još u ranom djetinjstvu.
Smatra da je za njegovo umjetničko djelovanje, odnosno razvijanje talenta ponajprije zaslužna njegova obitelj.
– Svi su bili glazbeno nadareni i svirali sve žičane instrumente dok je djed po majci bio graditelj glazbenih instrumenata. Cijelo djetinjstvo proveo sam uz zvukove tamburice, ali za kriterije mog djeda zasigurno nisam imao sluha. Moj talent dolazi i od moje majke koja je bila iznimno pedantna u crtanju. Još u trećem razredu po svojim zadaćama izdvojio sam se od ostalih. Sjećam se da sam napravio ilustraciju na pjesmu Frana Galovića “Črn bel” i tada sam vidio da svi tu ilustraciju gledaju u čudu. Nakon toga svi moji učenički radovi bili su slani na sve moguće natječaje, a uslijedile su i nagrade – kazao je Sigetić.
No, kao prekretnicu u svom životu u kontekstu stvaralaštva ističe trenutak kada je BBC došao u Hlebine snimiti emisiju o Genraliću, a članovi likovne sekcije bili su pozvani da predstavljaju Hlebinsku školu, a već tada se taj termin upotrebljavao u svim svjetskim enciklopedijama.
– U Generalićevom dvorištu crtao sam njegov štagelj, to mi je bila zadana tema, a ekipa je snimala proces od početka crteža do kraja. Nakon toga uslijedilo je prekrasno iznenađenje. Generalić je izvadio novčanik i svakome dao 5000 dinara. To je bila vrijednost pola novog bicikla, a ja sam za tri dana kupio rabljeni, što je bila velika stvar jer nije svatko imao bicikl u to vrijeme. To mi je ostalo u divnom sjećanju – istaknuo je.
Tu zapravo počinje jedna predivna priča, jer upravo je taj događaj Sigetića povezao s Generalićem za kojega tvrdi da je bilo jako teško doći do njega, ali je uvijek izdvojio vrijeme za razgovor. Sigetić je ovdje još jednom pokazao da mu je jača strana crtež, a od crteža zapravo sve počinje pa se tako danas u njegovom opusu mogu pronaći radovi u svim tehnikama – pasteli, akvareli, grafike, ulje na platnu, a prevladava ulje na staklu.
– Ono je tehnički najzahtjevnije, ali meni ne predstavlja problem. Nije samo tehnika bit slikarstva, jer slikarstvo je sve od unutarnjeg raspoloženja do tehničkih stvari. Bilježim događaje iz djetinjstva, realne stvari, kroz slike živim svoje djetinjstvo u Hlebinama. Toliko sam u tome cijeli svoj život i to me vraća u ono iskrenije vrijeme dječje mašte i snova. Kad sjednem u svoj atelje ulazim u jedan potpuno drugi svijet, u moj svijet – rekao je Sigetić.
A iz svog svijeta nema namjeru tako brzo izaći. Godinama bilježi sve o svijetu naive, puno je sjećanja za koja smatra da bi bila zanimljiva, jer je bio aktivni sudionik tog vremena, a s doajenima naivnog slikarstva bio je u prijateljskim odnosima te je u razgovorima s njima mnogo saznao, naučio, zapamtio.
– Želja mi je objediniti sve to u knjigu koja će biti zanimljiva u povijesti umjetnosti naivnog stvaralaštva te je ilustrirati. Time bih spojio svoju ljubav i upustio se u novi izazov – zaključio je Sigetić.
Vrijeme je provodio s doajenima naivnog slikarstva
Sigetić je bio aktivni sudionik iznimne epohe naivnog stvaralaštva i kao jedan od aktera puno vremena provodio je s doajenima naivnog slikarstva Ivanom i Josipom Generalićem, Ivanom Lackovićem, Ivanom Rabuzinom, Ivanom Večenajem, Mijom Kovačićem. Tako je primjerice od Rabuzina dobio vrijedan savjet kojeg se sjeti kod svakog svog djela.
– Mali, crnu boju baci u dimnjak, rekao mi je. Vidio je tamniju gamu na mojim slikama, a on je isključivo bio sav u bojama. Jedan takav kratki savjet ostao mi je zauvijek. Sad vidim zbog čega. Naglasak treba biti na vedrini, iako smo svi mi u životu prošli i te druge faze, tamnije strane – kazao je.
Od već spomenutog Generalića dobio je posvetu “Mojem dragom učeniku” koju čuva i mnogo mu znači.
Uz to, lijepe uspomene vežu ga uz Krstu Hegedušića koji ga je vidio kao svog učenika.
– Imali smo dogovor da nakon vojnog roka dođem u njegovu majstorsku radionicu. Možda bi tada moji smjerovi bili drugačiji, možda bih upisao i akademiju. No, morao sam na služenje vojnog roka, a netom prije povratka 1975. godine na dnevniku sam vidio da je nažalost umro. Ali, slavni Mladen Veža i Vasilije Jordan utješili su me da tada možda ne bih bio ovako dobar u ovome što danas radim i da ne žalim – zaključio je.
Nema kontinenta na kojem nije Sigetićeva slika
Nema kontinenta na kojem nije Sigetićeva slika, a u kućni atelje i galeriju dolaze ljudi iz cijelog svijeta kako bi vidjeli baš njegova djela.
– Kada je bila Univerzijada, zamolili su me da napravim sliku za jednu od najvećih svjetskih klizačica u povijesti Irinu Rodnjinu. Naslikao sam svoj hlebinski potok i na njemu djevojčicu klizačicu koja je imala šal na kojem je pisalo Irina. Ona je bila oduševljena. Otišla je u ambasadu u Moskvi i rekla da nikad u životu nije takav dragi poklon primila – prisjetio se Sigetić.
U svojem umjetničkom stvaralaštvu ostvario je značajne umjetničke projekte i ideje. Između ostalog, bio je i idejni začetnik izrade “Vukovarskog križa” – oslikanog velebnog križa visine 3,5 metra s 14 postaja križnog puta koji je bio dar Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. u prigodi njegovog drugog dolaska u Hrvatsku. S osobitim ponosom Ističe i zahvalnicu dobivenu od pape Ivana Pavla II za umjetničko djelo koje mu je poklonio i koje danas krasi odaje Vatikanskih dvora. Također, valja istaknuti osmišljenu i realiziranu ideju “Uskrsne košare sa velikim pisanicama” kao čestitke prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu kod kojeg je bio na prijemu što je bila posebna čast za njega i kolege koji su činili delegaciju.
