[SELO MOJE MALO] U Malim Grabičanima nekada se svaki stanovnik bavio poljoprivredom, danas mnogi otišli u inozemstvo

Na brežuljku, okruženo šumom bogatom grabovim drvom, smjestilo se naselje Mali Grabičani koje je nekada bilo mnogo veće te je obuhvaćalo i današnji zaseok Grabarje te dio Lepavine. U mjestu je 1981. godine živjelo 434 stanovnika pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, no za vrijeme Domovinskog rata počeo je trend iseljavanja. Danas u Malim Grabičanima u 30-ak kuća živi 70-ak mještana, uglavnom starije životne dobi i sve manje radno sposobnih.


Nada i Darko Miklošić upoznali su nas s životom sela u kojem se nekad gotovo svaki stanovnik bavio poljoprivredom. Darko je radio u Hrvatskim željeznicama, no odnedavno je u zasluženoj mirovini. Dvoje odrasle djece više ne živi s njima, a supružnici se još uvijek na malo bave poljoprivredom. Za svoje potrebe hrane svinje i perad, a uzgajaju i povrće.

– Nekad se gotovo svaki stanovnik bavio poljoprivrednom proizvodnjom i na svakom gospodarstvu uzgajala se stoka. Većina njih imala je po četiri ili šest krava i od prodaje mlijeka moglo se dobro živjeti. U selu su bile dvije mljekare u kojima se svakog dana prikupljalo svježe mlijeko – rekli su domaćini.

Mnogi su bolji život potražili u inozemstvu // Foto: Mirko Lukavski

Kažu kako je dosta mještana bilo i zaposleno, a radili su u šumariji ili na željeznici. Sve do prije 50-ak godina, u Malim Grabičanima bio je i rudnik ugljena pa je mnogo mještana kruh zarađivalo i kopajući ugljen.

– U selu je bila gostionica u vlasništvu Bore Živulovića u koju su mnogi rudari odlazili isprati grlo nakon napornog rada. U sjećanju su mi iz tih vremena ostali rudari Jozo Mlinar, Matanović, Ranogajac i Manojlović, no nakon toliko godina teško se svih sjetiti. Odmah do gostionice, nekad poznato trgovačko poduzeće Izvor imalo je trgovinu mješovitom robom. Bilo je to vrijeme prosperiteta sela pod koje je spadao mlin i velika pilana, koja danas pripada teritoriju Lepavine – kazao je Darko.


Dodao je da su se tada gradile i kuće, a sve do prije 30-ak godina pune ruke posla imali su stolari Mladen Hrzat i Pavao Miklušić.

– Sa mnom je u osnovnu školu u Sokolovac putovalo 30 učenika. Većina njih u to je vrijeme zajedno s odraslim mještanima često posjećivala okolnu šumu, brali su gljive, ljekovito bilje i puževe koje su prodavali u seoskoj zadruzi. U blizini je bio i veliki potok bogat rakovima koje su također otkupljivali u zadruzi za jednu talijansku tvrtku pa su dječaci imali dobar razlog za gacanje po vodi – prisjetio se Darko.

Dodaje da je veliki potok odavno presušio, rakovi su nestali, no potočić Mali Grabičani još uvijek teče.

Nada i Darko Miklošić // Foto: Mirko Lukavski

U dijelu sela koji sad pripada Lepavini, prije 70-ak godina sagrađen je društveni dom u kojem su redovito održavane zabave. Zgrada doma još uvijek stoji, vapeći za što hitnijom obnovom. Na samom ulazu u Grabičane, stoji kapela Uznesenja blažene djevice Marije, sagrađena 1995. godine. Sredstva su prikupili sami mještani, donirajući od jedne do čak 10 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, koliko je na primjer za gradnju dao Ivica Majko. Kod gradnje je, prema pričanju mještana, puno pomogao svećenik Ivica Jadan te Općina Sokolovac s tadašnjim načelnikom Damirom Felakom.

Iako u selu više nema niti jedne krave, ostaci stanice za otkup mlijeka svjedoče o negdašnjem razvijenom mljekarstvu. Na kraju sela je pravoslavno groblje, a pokojnici katoličke vjeroispovijesti pokapaju se na groblju u Sokolovcu ili Carevdaru. Mjesto je elektrificirano, a ima i javnu rasvjetu, telefon i vodovod. Plin nemaju, a za grijanje im nije niti potreban, jer su okruženi šumom i kvalitetnim drvom za ogrjev. Žitelji očekuju da selo dobije i kanalizaciju. Stotinjak metara od sela, u Lepavini, željeznička je stanica, trgovine i gostionica. Tek nešto više od kilometar mještane dijeli od općinskog središta Sokolovca, gdje im je i liječnik, zubar, veterinar i pošta.


Kako kažu naši sugovornici, malobrojni starosjedioci danas su već manje radno sposobni i u mirovinama, a mnogi su bolji život potražili u inozemstvu, pa u selo navraćaju jednom ili dvaput u godini. Nema niti jednog većeg poljoprivrednog gospodarstva i poljoprivreda je zamrla, a mještani su nam spomenuli jedino Nikolu Dragosavljevića koji se bavio pčelarstvom i proizvodnjom meda.

Ipak, selo i dalje živi i danas je u njemu četvero djece. Najstariji stanovnik Milan Peršić bliži se 90. godini života, a najmlađa stanovnica je trogodišnja kći obitelji Knapić.

Foto: Mirko Lukavski

Vezani članci

Najčitanije