Krenuvši automobilom iz Koprivnice prema Križevcima, kod mjesta Reka skrenuli smo na šljunčanu cestu koja se kroz šumu uspinje do malog mjesta Paunovac. Hladan, čist zrak podsjetio nas je da je ovo selo smješteno na obronku Bilogore na nadmorskoj visini od 248 metara. Nakon table s imenom mjesta, asfaltiranom cestom došli smo i u selo gdje su nas u svojoj kući dočekali Ljiljana i Ivica Dukarić. Iako selo ima sve manje stanovnika, ovaj bračni par zadovoljan je životom u njemu. Ljiljana je nekad radila u koprivničkoj Pomki, no tvrtka je propala, a Ljiljana ostala doma. Ivica je bio zaposlen u Bilokalniku, ali i on je ostao bez posla pa su se oboje posvetili kućnim obavezama. Jedno vrijeme Ljiljana je nastavila sa šivanjem za sebe i prijatelje, no zbog artritisa više nije u mogućnosti baviti se izučenim zanimanjem. U svom voćnjaku imaju nasade šljiva, krušaka i jabuka. Voće imaju za svoje potrebe, a kako su rekli, prošle godine jabuke su toliko rodile da su nešto prodali i Podravki. Za sebe Dukarići uzgajaju svinje, a imaju i perad. Njihovo je mjesto nekada živjelo od poljoprivrede.
Na izvoru se pralo rublje
Ljiljana se prisjetila svog djetinjstva kada se igrala pokraj jednog od čak tri izvora od kojih je jedan i u obližnjoj šumi Jovače iz kojih su se mještani snabdijevali pitkom vodom.
– Kod jednog je u to vrijeme bilo i „pralo“, gdje su žene prale rublje i razmjenjivale novosti u selu. Mještani su si međusobno uvijek pomagali u poljoprivrednim poslovima. Vršidba žita u selu je trajala po dva tjedna, a susjedi su jedan drugom pomagali bacati snoplje u „dreš“ kako su tad nazivali vršalicu. Tako je bilo ljeti, no druženja su bila i zimi kada su se žene okupile za kuhinjskim stolom i „čehajući“ kokošje ili guščje perje, prepričavali razne dogodovštine i legende – kazala je Ljiljana.
Napomenula je da je jedna od zanimljivijih priča koje su tad budile maštu u dječjim glavama, svakako ona o nestaloj crkvi koja je bila u Paunovcu, ali je nakon strašne grmljavine odjednom propala u zemlju.
– Stariji mještani prepričavali su to čudo mlađim naraštajima, a mnogi od njih su tvrdili da se na tom mjestu još uvijek čuju crkvena zvona – dodala je.
Crkve u selu ni dan danas nema, a katoličkim vjernicima najbliža je ona u selu Reka.
Paunovac je bio naseljen mješovitim stanovništvom. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, u njemu su tad živjeli Srbi, Hrvati, Slovenci i Romi, a danas je ovdje tek nekoliko stanovnika pravoslavne i rimokatoličke vjere. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Paunovac je imao stotinjak stanovnika koji su se najviše bavili stočarstvom. Gotovo svako gospodarstvo imalo je po četiri ili pet krava i u to je vrijeme u selu bilo čak 13 proizvođača mlijeka. Oni su dnevno bjelovarskoj Sireli dvadesetak godina predavali više mlijeka nego mnogo veće selo Velika Mučna.
Pred pedesetak godina iz sela je u školu u Veliku Mučnu išlo pet đaka, koji su više razrede pohađali u općinskom središtu Sokolovac.
– U to vrijeme iz sela je vodio zemljani put pa smo u kišnim danima u školu dolazili mokri i blatnjavi – prisjeća se naša sugovornica.
Asfalt je stigao tek 2003. godine
Podsjetila je da je selo dobilo šljunčanu cestu 1979. godine, a tek 2003. godine cesta je asfaltirana.
Mještanima su u sjećanju Tihomir Vukobradić koji je lijepo pjevao i svirao harmoniku te „željezni majstor“ Stevo Pavković koji im je osamdesetih godina prošlog stoljeća vario i popravljao poljoprivredne strojeve. U naselju su i zidari Ivo Lončar i Branko Dukarić, no na žalost, ovdje imaju sve manje posla.
U Paunovcu je pred dvadesetak godina živjelo sedam Ivana, a pokojni vlč. Ivan Kolar na Ivanje je služio svetu misu i predložio postavljanje raspela u selu. Mještani su prihvatili prijedlog i 2005. godine podigli križ čiju su gradnju pomogli i Ivo Vinković i Dubravko Andrašić iz Reke. Kip raspetog Krista donirao je vlč. Josip Vidović, a obnovio ga je izvorni slikar Tomica Grabar.
Stanovnici su oduvijek za svoje potrebe uzgajali vinovu lozu, a do brda Panovljani danas vodi i vinska cesta.
Paunovac ima 22 kuće od kojih je naseljeno osam i u njima živi 23 stanovnika. Najstariji stanovnik je Mirko Vukobradić koji ima 86 godina, a najstarija stanovnica je godinu dana mlađa Nedjeljka Krnjak. Selo ima i podmladak, petogodišnju Laru Ahmić te još četvoro djece. U mjestu nema niti jedne krave, a obiteljska gospodarstva Božice Milaković i Milana Milakovića bave se uzgojem ovaca. Mario i Ljubiša Jug uzgajaju borove, a ostali mještani žive od mirovine koju su zaradili uglavnom u nekoj koprivničkoj tvrtki.
U selu je pravoslavno groblje, a stanovnici rimokatoličke vjeroispovijesti pokapaju se u Reki, gdje je i najbliža trgovina. Liječnika, zubara i veterinara mještani imaju u Sokolovcu ili Koprivnici. Naselje ima struju i javnu rasvjetu, a 2003. godine dobilo je i asfalt. Tu je i vodovod na koji je priključeno nekoliko domaćinstava. Problem je jedino, ističu mještani, kako do sela doći zimi.
