U jedno od potkalničkih naselja koja administrativno pripadaju Općini Rasinja, spada i Prkos, selo koje su ljudi nastanjivali još u kasnom brončanom dobu. Dokazuju to i površinski nalazi keramike pronađeni na ne tako davno otkrivenom gradištu udaljenom oko 900 metara od sela, na nadmorskoj visini od 263 metra. S južne strane potoka Gliboki, na sjevernim obroncima brda na toponimu Gradina, nalazila se vjerojatno srednjovjekovna utvrda. Na drugoj je strani šuma koju mještani i danas nazivaju Turčinovo, a oko Prkosa su i šuma Ris, te šuma i potok Medenjak. Blizina šuma pogodna je i za proizvodnju drvenog ugljena koja se zadržala sve do današnjih dana. Plodna zemlja i blizina čak dva potoka, pogodni su za uzgoj biljaka i životinja pa je stanovništvo vjekovima živjelo od mješovite poljoprivredne proizvodnje, a na potoku Gliboki, sve do 50-ih godina prošlog stoljeća, radila je i vodenica. Razvijeno je ratarstvo, ali i stočarstvo, a malobrojni mještani i danas imaju krave za proizvodnju mlijeka, tove bikove i uzgajaju svinje.
Prema dostupnim popisima stanovništva, u naselju je najviše stanovnika živjelo 1890. godine kad je popisano 185 mještana, dok je 1991. godine u Prkosu živio 91 stanovnik uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti. Selo je od tada imalo sve manje stanovnika, jer se mnogi od njih odlučuju živjeti u nedalekoj Koprivnici, ili drugim mjestima, a starine ostaju napuštene.
Nas je zanimalo kako se danas živi u naselju pa smo se jednog hladnog i vjetrovitog prijepodneva zaustavili na obiteljskom gospodarstvu uz glavnu prometnicu i porazgovarali s domaćinima. Dočekali su nas Milan Savić i njegova majka Radmila.
– Imam 46 godina, i odrastao sam u Prkosu. Nositelj sam obiteljskog gospodarstva u kojem su još moja majka Radmila i kći Milana. Kći je u Srednjoj gospodarskoj školi u Križevcima završila za veterinarskog tehničara i radi u Koprivnici u ambulanti za male životinje. Na posao svaki dan putuje, no nadam se da će ostati u selu – rekao je Milan.
Kaže da na gospodarstvu hrane desetak krava za mlijeko, a imaju i nekoliko tovljenika te deset krmača pa obrađuje i 25 rali zemlje, za što posjeduje svu potrebnu mehanizaciju. Kako nam je rekao, krave dnevno daju oko 100 kilograma mlijeka koje ovdje otkupljuje varaždinska Vindija, no samo od prodaje mlijeka gospodarstvo ne bi moglo opstati. Zato se, ističe, bavi i tovom bikova, uzgaja krmače i prodaje odojke te skromno kaže da „nije baš dobro i sjajno, no živi se nekako“.
Prisjetio se Milan i svog djetinjstva kada je u selu radila i škola. U toj su školi, napominje, išli u samo prva dva razreda, a učiteljica za koju naš sugovornik ima samo riječi hvale, bila je Olga Bojčić. Ona je, objašnjava Milan, sa suprugom Boškom koji je radio u školi u Velikom Pogancu, stanovala u zgradi škole. Treći i četvrti razredi završavali su se u Velikom Pogancu, a od šestog do osmog razreda išlo se u školu u Sokolovac. Nastavu u Prkosu, pohađali su i mali đaci iz susjednih Velikih Grabičana, Radeljevog Sela, Vrhovca Sokolovačkog i Jankovca.
– Bilo je to prije 40-ak godina i putovi nisu bili prohodni kao danas, a umjesto autom ili autobusom, u školu se svakog dana išlo pješke. U proljeće i jesen bilo je lijepo, no pješačiti tri ili četiri kilometra po zimi i u neadekvatnoj odjeći i obući, za djecu je bilo naporno, a u školu smo dolazili promrzli – prisjetio se.
Škola je prestala s radom krajem 80-ih godina prošloga stoljeća.
DVD Prkos osnovano je 50-ih godina prošlog stoljeća, no nedugo potom društvo je ugašeno. Aktiv žena osnovan je 80-ih godina pa je zaživio i društveni život sela. U zgradi bivše škole često su bile organizirane zabave i druženja, no 10-ak godina kasnije i ta je udruga prestala s radom.
Svoje mladosti prisjetila se i majka Radmila koja je iz Duge Rijeke u Prkos došla udajom, 1966. godine.
– U to se vrijeme na poljoprivredi gotovo sve radilo ručno. Kukuruz se brao i trijebio rukama. Trava i žito kosili su se ručnim kosama, a tek kasnije mještani su kupovali i kosilice koje su vukli konji. Susjedi su pomagali jedni drugima i više su se družili. U zimskim večerima „čijalo se perije“, a za to su vrijeme žene prepričavale i dogodovštine u selu – kazala je.
Dodala je da je u selo 1968. godine stigao i prvi televizor, a kupili su ga učitelji Olga i Boško Bojčić.
– Gotovo cijelo selo uvečer je kod njih dolazilo gledati tv program. Dvije ili tri godine kasnije, Đuro Škorić kupio je i prvi traktor u selu, bio je to već legendarni IMT 558 – prisjeća se Radmila, dodavši da su i oni 1976. godine kupili svoj prvi traktor.
Negdje u to vrijeme u selu je bila i zadruga u kojoj su se otkupljivali proizvodi, od drvenog ugljena, pa do pšenice i kukuruza, koje se moglo mijenjati i za brašno. Još prije 20-ak godina u Prkosu je bilo 20 proizvođača mlijeka. Danas se proizvodnjom mlijeka i mesa bavi tek nekoliko mještana, među njima i naši domaćini, te Milan Stunjek, Veljko Vitanović, Nikola Srbljan, Mišo Zoratić i Željko Škorić.
Selo je asfaltirano, ima jednu ulicu s odvojcima, a nastanjene kuće su na brdu i u podnožju uz prometnicu. U 23 kuće živi pedesetak stanovnika od kojih je devetero djece. Učenici prva četiri razreda osnovne škole pohađaju u školi u Velikom Pogancu, a više razrede završavaju u Rasinji. Mještani imaju svoje groblje koje je Općina Rasinja nedavno ogradila i tako zaštitila od divljih svinja koje su dotad rovale po njemu. U općinskom središtu im je i pošta, liječnik i zubar. Veterinarske usluge u mjestu obavljaju Mladen Topolko i Dalibor Hadelan, koji na poziv dolaze u bilo koje doba dana ili noći. Prkos je struju dobio negdje krajem 50-ih godina proteklog stoljeća. Danas ima javnu rasvjetu, telefon i vodovod, a imali su i trgovinu. U zgradi bivše škole jedno su se vrijeme pakirala kinder jaja, a danas je to društveni dom.
– U Americi kad se netko obogati, odmah kupuje farmu na selu, a kod nas je sve obrnuto. Kad netko ode iz sela, školuje se i obogati, odmah kupuje stan u gradu i napušta starinu. Ovdje je lijepo živjeti i uvjeti su odlični. Može se proizvoditi zdrava hrana, a blizu su nam i gradovi Ludbreg i Koprivnica – kazao je Milan i pozvao mlade da dođu živjeti na selo.
Najstarija mještanka je 82 godišnja Ilka Dulikravić, no tu je i najmlađi stanovnik, jednogodišnji David Posavec.
__________________________________________________________________________________________________
Olga Bojčić, učiteljica koja je radila u Prkosu, napisala nam je svoja sjećanja na selo i nekoliko crtica koje dočaravaju život u tom malom selu. Njeno pismo prenosimo u cijelosti, bez intervencija.
Imala sam 22 godine kada sam 1964. godine došla u Prkos sa svojim suprugom Boškom. Provela sam dio života, zapravo mladosti, u tom malenom selu. Škola je bila na osami. Prvi susjedi bili su Savići, Milanovi baka, djed i otac. Milan se rodio kasnije.
Škola je imala jednu učionicu i stan za učitelje. Imali smo struju i vodu, u bunaru ispred škole. Ni asfalta nije bilo. Učionica je imala drveni natruli pod, a ispod zemlju. Možete zamisliti kako se prašilo kada su đaci protrčali učionicom. U razred su išli učenici 1. i 2. razreda. Ispred škole rasle su velike topole. Boško i ja odlučili smo prodati topole šumariji i za taj novac postaviti parket u razredu. Kakva je to bila radost za djecu. Ležali su na parketu, valjali se, sklizali i uživali.
U Prkosu su odrasle moje kćerke Bojana i Maja. Kad smo se 1979. g. preselili u našu kuću u Koprivnici, Bojana je već išla u osmi, a Maja u peti razred OŠ. Još smo dvije godine radili u Prkosu dok smo dobili mjesto u Koprivnici, područnoj školi Vinica, gdje smo dočekali mirovinu.
Uvijek smo održavali vezu s našim dragim Prkošljanima i sjećamo se svega lijepoga odande. Šuma je bila svuda oko sela. Potok Gliboki protjecao je ispod malog mosta blizu škole. Kad je nabujao, tekla je ogromna bujica preko ceste. Promet je bio prekinut, đaci nisu mogli u školu. Jednom je u takvu bujicu ušao neki seljak s kolima i konjima. Gledali smo kako ih bujica zanosi, kako se konji propinju i nekim čudom su se spasili da ih bujica nije odnijela. Bila je to teška borba čovjeka i prirode. Zima je često bila oštra, snijeg dubok, a sitna dječica iz Vrhovca i Jankovca nisu se mogla nositi s tim, nisu mogli u školu. Ali su zato proljeća, ljeta i jeseni bila pravi užitak, brali smo jagode, gljive, kestene.
Milan je imao stariju sestru Zvjezdanu s kojom su se družile moje kćerke. Jednom je Maja otišla k njoj na igru. Kod njih se tada nisu pili sokovi nego vino. Maja, koja je tada imala kojih pet godina, popila je nekoliko gutljaja. To joj je bilo dovoljno da se opije. Sjela je na svoj biciklić i krenula kući. Pored ceste bila je graba u koju se ispuštala gnojnica. Maja je naglavačke završila u crnoj, blatnoj gnojnici. Milanova mama, Rada, dovela ju je kući. Od glave do pete s nje je curila teška, smrdljiva gnojnica, a iz usta zadah vina. Kad sam je uspjela oprati i stavila u krevet, spavala je tako dugo da sam se bojala je li živa.
Seljani su nas često pozivali u goste, osobito na krsne slave. Tada se sakupljalo puno prijatelja i rođaka. Domaćini su se takmičili tko će imati više gostiju. Kad smo već otišli iz Prkosa, uvijek smo se rado odazivali na slave.
Naše prvo prijevozno sredstvo bili su bicikli. Prva veza s Koprivnicom bio je vlak iz Rasinje, do kojeg je bilo deset kilometara. Boško je u naramku jednom rukom držao Bojanu, a drtugom upravljač bicikla i tako deset kilometara do željezničke stanice. Zatim je kupljen popularni moped, a nakon četiri godine „slavni” Trabant, koji je u Prkosu bio i hitna pomoć. U Trabantu se rodilo i jedno dijete. Dječak je kasnije bio Boškov đak. Kad ga je Boško pitao da li zna gdje se rodio, mališan je odgovorio: „U Vašem Trabantu”.
Život je prolazio sa svojim radostima i tugama. Bojana i Maja završile su fakultete, imaju svoje porodice, a mi dobru unučad. Velika tragedija zadesila nas je kad je u saobraćajnoj nesreći 2013. poginuo naš unuk Luka. To je naša tuga do kraja života. A ni Boška nema više. Preminuo je ove godine u šestom mjesecu. Ostala sam sama sa svojim lijepim sjećanjima na mladost, na život, na Prkos, malo selo okruženo šumama i potocima.
Olga Bojčić
