U Ludbreški Ivanac došli smo vozeći derutnom cestom iz pravca Rasinje, i već pri samom ulasku primijetili žalosnu značajku većine naših sela. Mnogo napuštenih kuća obraslih grmljem i visokom travom, u čijim velikim dvorištima ostaci poljoprivredne mehanizacije nijemo svjedoče da se radilo o obiteljskim gospodarstvima gdje je bujao život, a marljivi vlasnici bavili se poljoprivredom. Ljudi su ove krajeve nastanjivali vjekovima, a oko 1590. godine Ludbreški Ivanac i okolna mjesta naselili su kršćani istočnog obreda. Kao slobodnjaci ludbreške gospode, oni su pojačali obranu od Turaka koji su nakon pada mađarske Kanisze sve češće provaljivali u Podravinu. Na najvišoj točki nadmorske visine od 140 metara smjestilo se naselje koje se danas prostire uz prometnicu na površini nešto manjoj od četiri kilometra kvadratna.
Mještani su se oduvijek bavili poljoprivrednom proizvodnjom, a prema popisu stanovništva na početku 20. stoljeća, u Ivancu, (kako je do tad naselje nosilo ime) živjelo je 246 stanovnika. Danas je taj broj višestruko manji, a mi smo porazgovarali s jednim od starijih mještana.
Milan Besedić rođen je 21. travnja 1947. godine, i sa suprugom Jovankom ima sina Gorana i kćerke Gogu i Radu. Kao i njegovi suseljani, i on je sa suprugom živio od rada na poljoprivredi. Najprije su živjeli u staroj kući, no vrijedni supružnici su povećavali gospodarstvo i sagradili novu kuću. U dvorištu su ubrzo podigli i nove staje, a u njima hranili 20 mliječnih krava. Mlijeko je tada bilo na dobroj cijeni, pa je Milan kupio traktor i svu potrebnu mehanizaciju. Šezdesetih godina prošlog stoljeća selo je bilo u punom zamahu. Svako je gospodarstvo hranilo više krava za mlijeko i tovljenike. Svi poljoprivredni proizvodi, svinje i stoka mogli su se odmah prodati na sajmu, a kasnije je stoku otkupljivala i Podravka koja je u to vrijeme pomogla mnogim poljoprivrednicima da unaprijede i povećaju svoje gospodarstvo.
U selu je živjelo oko 170 mještana pretežno pravoslavne vjeroispovijesti koji su si međusobno pomagali u poslovima. Djeca su vodila stoku na ispašu na livade Grabulin i Krči. Na potoku koji protječe uz selo sve do sredine pedesetih godina radile su i dvije vodenice čiji su vlasnici bili Simo Manojlović i Zvonko Šegrec. Na Pavinom brdu i Starom brijegu žitelji su uzgajali vinovu lozu, jer nakon napornog rada u polju trebalo se i okrijepiti, pa je skoro svako gospodarstvo imalo svoj vinograd. Stanovnici su se družili na polju i u vinogradima, ali i u slobodno vrijeme. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća mještani su sagradili i društveni dom u kojemu su se često održavale zabave, a nositelj društvenih aktivnosti bila je udruga žena.
– Općina Rasinja pod koju administrativno spada ovo naselje, nedavno je sanirala krovište društvenog doma kako bi ga mještani i dalje mogli koristiti – kazao nam je zamjenik Općinskog načelnika iz Srpske nacionalne manjine Nikica Štibić i naglasio da je u planu i izgradnja vodovoda.
Od žitelja smo saznali da je selo nekad imalo i svoje muzičare. Bogoljub Vrećica, Tomo Stanković, Marijan Vrapčević i Dragan Besedić svirali su šezdesetih godina.
– Mještani su imali prilično velike vinograde pa nas je znalo biti i dvadesetak kopača u jednom vinogradu. Okapali smo vinograde uz pjesmu i šale, a nakon što smo završili kopanje jednog, drugi dan smo svi zajedno krenuli u susjedov vinograd – prisjetio se naš sugovornik i dometnuo da su danas u cijelom selu samo četiri vinograda. Stanovnika je sve manje, mladi nakon završetka školovanja ostaju u susjednim gradovima gdje nađu stalan posao i osnivaju obitelj. Mnogi su bolji život potražili vani, u zemljama Zapadne Europe, a u Njemačku je na rad otišao i Milanov sin Goran. Kćeri Goga i Rada su se udale i ne žive u selu, pa su supružnici Besedić ostali sami. Još pred dva desetljeća bili su najjači gazde u selu, a danas imaju samo dvije krave, nekoliko svinja i par ovaca za svoje potrebe. Na oko osam jutara zemlje za ishranu stoke i svinja obrađuju osam hektara zemlje na kojoj siju kukuruz, pšenicu i ječam.
Ludbreški Ivanac doživio je tragediju u drugom svjetskom ratu kada su od fašista stradali mnogi mještani, a kuće im zapaljene i izgorjele. U selu je 1956. godine podignuta i spomen kosturnica gdje su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca.
Naselje ima struju i javnu rasvjetu, telefon, internet i asfalt. Imaju i svoje groblje. Kanalizaciju, vodu i plin nemaju, a nekoliko mještana bavi se obradom i prodajom drva za ogrjev. Danas u 12 naseljenih kuća živi 45 ili 46 stanovnika od kojih je većina zaposleno, a na malo se za svoje potrebe bave i poljoprivredom. Najstariji mještanin je Branko Stanković no u selu gdje je danas pet osnovnoškolaca koji niže razrede pohađaju u Dugoj Rijeci, najmlađe mještanke su jednogodišnje Nika i Sarela Hudoletnjak. U selu ima samo jedno veće obiteljsko gospodarstvo koje vodi Branko Vrapčević. Još pred nešto više od dvadeset godina svakog dana Vindija je odvozila oko 2000 kilograma mlijeka, a danas je u cijelom selu dvadesetak krava.
