Kist u ruke prvi put uzela je tamo još davne 1992. godine, dakle prije više od 29 godina. Slavica Pantelić rođena je Đurđevčica, a velik dio života provela je u Ferdinandovcu gdje se udala. No, ono zašto smo razgovarali s njom jest činjenica da se je Slavica sama naučila slikati. I to predivno, zato je i važno.
– Prvo sam počela sam slikati na staklu jer me je to jako zanimalo, nije mi bilo teško krenuti, imala sam podršku svoje obitelji. Uvijek sam poslije škole voljela otići u galeriju i pogledati radove na staklu, to mi je bilo super gledati. Krenula sam sama bez ičije pomoći crtati – govori nam Slavica. Napravila je na svojem staklu prve elemente, no pozadina joj je bila teška. Tad’ je srela Marijana Puškaša koji inače slika na staklu i on nije mogao vjerovati da joj je to praktično prvi rad u smislu koliko je dobar.
Slavica mu je kazala kako se muči s pozadinom slike na staklu, s kojom inače nikad nije u potpunosti zadovoljna, i on joj je tada pokazao kako se to radi. Ona slika i ulje na platnu, akril, tuš, olovku, akvarel, već dugi niz godina članica je kloštranske palete, prije pet godina u Ferdinandovcu je osnovala likovno udruženje, sekciju, skupinu. Svestrano, nema što. Najčešći motivi su joj priroda, krajolici, Podravina, cvijeće, mrtva priroda, a posebno joj dobro ide slikanje trešanja koji nitko ne zna ‘kopirati’. Voli crtati makove koji joj idu ‘k’o od šale’, a ni religijski motivi nisu joj strani. Najimpresivnija je stvar što je to sve sama naučila, sve iz glave, po osjećaju.
– Slikam kad imam vremena, najčešće je to navečer kad obavimo sav posao kod kuće pa si sjednem za naš veliki stol i stvaram. Mislim da mi je ta ‘žica’ došla po maminoj strani, od djeda – priča ona.
– Moram priznati da mi je bilo najdraže kad me kolega Stjepan Pongrac, predsjednik hlebinskih slikara pitao čije su to slike, a bile su moje. Pozvao me na njihovu koloniju i ‘bacio u vatru’ među doajene naive. Naposljetku njegove tri slike nisu prošle, a moja je prošla i tako sam izlagala u hlebinskoj galeriji, što mi je bila najveća želja – otkriva Slavica čija je slika bivala dva puta izložena u Hlebinama.
Strašno se ponosi jednim međunarodnim priznanjem, onim ruskim. Jedna Ruskinja bila je bolesna i predložila je da se iz različitih dijelova svijeta jave slikari koji žele naslikati vlastitog anđela. Odlučila je nacrtati i poslati svojeg anđela, bez ikakvih očekivanja. Njen anđeo obišao je dobar dio Europe gdje bivao izložen. Projekt se zove ‘Anđeli svijeta’, njih 356, jedan za svaki dan.
– Moram reći da s nijednim svojim radom nisam u potpunosti zadovoljna jer čovjek se uči dok je živ. Puno sam susretala velikih slikara i svaki ima neki svoj stil, svoju posebnost. Tako i ja želim izgraditi svoj stil, da se po slici odmah zna da je to moj rad – kaže. Mnogi njeni kolege samo slikaju pa to brže uspiju dostići, dok je Slavica ujedno i domaćica te ima puno posla kroz dan. Svake godine napravi petnaestak, dvadesetak slika, nekad više nekad manje, tako da u njenoj zbirci ima pregršt djela. Najčešće jednu sliku dovrši u jednoj večeri.
– Volim slikati svoju Podravinu, bilo da sam u Dalmaciji ili u Istri, crtam Podravinu. Kod mene na slikama nema masline i kamena, već Podravina i Drava – govori. Spomenula nam je kako su joj unuci daroviti i pomalo im pomaže, usmjerava ih, no ne nameće im svoj stil. Želi da sami do njega dođu. Po njenoj kući izloženi su brojni njeni radovi, a nađe se i pokoji kolegin. Divno je vidjeti koliko je njen suprug ponosan na njena djela i njeno stvaralaštvo te se čini kao njen najveći stup potpore. Slavica ima brojna priznanja i brojne zahvalnice, dobila je diplomu Hrv. saveza amatera za svoj rad, od Hrvatskog sabora kulture dobila je srebrnu diplomu za 23 godine rada. Kao važnu stvar za dobrog slikara ističe vježbu, potreban je talent, ali posebno vježba.
Kist joj je uvijek pri ruci, kad ga uzme u ruke zaboravi na sve, to ju opušta i smiruje. Puno sudjeluje na humanitarnim kolonijama, daruje slike tamo gdje je potrebno, za djecu s posebnim potrebama, za bolnice i slično. Otkrila nam je i malu tajnu. Sva njena djela imaju poseban potpis, poseban motiv na njima. Mali križ krije se u svakom njenom djelu, bilo da je skriven ili jasno vidljiv.
– Za mene se nije teško baviti slikarstvom, zadovoljna sam onim što sam postigla, volim slikati i realizam i svoja maštanja. Ono što voliš nije teško – rekla je za kraj.
