Na pola puta između Koprivnice i Ludbrega, na samom podnožju sjeverne padine Kalnika smjestila se Rasinja. Naselje se nalazi na najvišoj točki nadmorske visine od 166 metara i na površini nešto manjoj od 16 kilometara kvadratnih. Uz selo protječe potok Gliboki koji se 1259. godine u dokumentu spominje kao ‘fluvio Rassinia’ odnosno kao potok Rasinja. Od tuda vjerojatno i ime naselju koje je i nastalo negdje u 12. stoljeću.
Arheološki ostaci Opoj-grada, jednog od najpoznatijih srednjovjekovnih burgova potvrđuju da je Rasinja bila i sjedište plemićkog posjeda. Najstariji mještani pamte i posljednje vlasnike Rasinje, obitelj Inkey de Pallin, koji su vladali naseljem od 1746. do 1944. godine. Od Inkeya su braća Tomislav i Đuro Takač po povratku iz Amerike početkom tridesetih godina prošlog stoljeća kupili i građevinu podno brijega nedaleko sadašnjeg centra naselja. Mještani su ubrzo brdo nazvali Takačev brijeg, a građevinu ‘betonska zgrada’. Nakon Drugog svjetskog rata, braća Takač dali su zgradu na korištenje mještanima sela Rasinja. Zahvaljujući spomenutoj braći koja su dala sagraditi električnu centralu, jedan dio Rasinje je već 1942. godine imao i struju, a generator je pokretala ‘damferica’ na ugljen.
Na Takačevom brijegu je naselje u kojem je rano djetinjstvo provela i naša sugovornica Biserka Đura koja danas živi sa suprugom Josipom i snom Aleksandrom. Kći Petra udala se i živi u Rijeci.
– Rođena sam u maloj kućici sa slamnatim krovom i zemljanim podom, a u to su vrijeme gotovo sve kuće bile takve. Majka Zlata i otac Josip imali su i vinograd koji je u godini mog rođenja dobro rodio, a kako sam kasnije čula, otac je moj dolazak dobro proslavio u klijeti. Roditelji su mi ispričali da je moje rođenje s veseljem dočekala i moja baka koja mi je odmah na usta stavila i par kapi portugisca, kako bih uvijek imala ‘lepu črlenu boju’, to jest rumeno lice. Moje djetinjstvo bilo je lijepo, bilo je puno djece i svi smo se međusobno igrali i družili. Nije bilo televizora i računala pa smo pričali i mistične priče od kojih često nisam mogla zaspati – prisjetila se Biserka.
Od nje smo saznali i da su na Takačevom brijegu bila samo dva bunara. Oni bez bunara morali su za vodu susjedima ‘davati težaka’, ili po vodu ići na izvor podno brijega. Na tom je izvoru bilo ‘prališče’, jer nije bilo perlica rublja pa su žene kod kuće veš opkuhavale u loncu punom „luga“ (vode i sapuna). Na izvoru su taj veš tukle i ispirale te natrag u loncu i na glavi nosile kući. Izvor je još uvijek u upotrebi, i vodu iz njega u cisternama i danas odvoze poljoprivrednici iz okolnih mjesta.
U ‘betonskoj zgradi’ tijekom minulih desetljeća zbivalo se mnogo toga. Nakon Drugog svjetskog rata u njoj je bila ‘vrcara’ i trgovina mliječnih proizvoda u vlasništvu Veterinarske stanice. Mještani su donosili višak mlijeka u domaćinstvu od kojeg se onda pravio maslac, putar i vrhnje. Veterinarska stanica je imala svoju trgovinu i na zagrebačkom Dolcu gdje su dvaput tjedno odvozili mliječne proizvode na prodaju. U vrcari je radio i Drago Hadelan koji je na tom radnom mjestu zaslužio i mirovinu.
U to vrijeme malo je mještana bilo stalno zaposleno, uglavnom u Šumariji, a kasnije i Podravki. Gotovo svako domaćinstvo bavilo se poljoprivrednom proizvodnjom. Oni najsiromašniji imali su po dvije kravice, par svinja, malo zemlje i perad, no i od toga se moglo živjeti. Stoke je bilo mnogo, a veterinari su imali pune ruke posla. Mještani su polja obrađivali uz pomoć krava ili konja kojih je također bilo mnogo pa je selo imalo i kovačnicu u kojoj su radili otac čije ime nismo saznali, i sin Milan Sever. Brijači su bili Jeni Mađarić i Zlatko Busija, a Josip Jakopanec bio je stolar i imao vlastitu pilanu i radionicu. Saznali smo da su u selu bile i švelje Ruža Vargović, Fanika Grobenski i Ana Košuta, te šnajder Mladen Vodopija i još jedan.
Uz potok Gliboki, bila je Habijanova klaonica, a mjesto je imalo i dva dućana. Na potoku je Mijo Oroš imao vodenicu gdje se mljelo žito i kukuruz. Brašno se nosilo u jednu od dvije pekare čiji su vlasnici bili Limun i Čočaj. Pekare su zatvorene 1975. godine, a nakon toga, kruh i pecivo mještanima je dostavljala Podravkina pekara.
– Kad smo čekali da dođe kombi sa kruhom, mi mladi smo se pred trgovinom upoznavali i družili. Mladići i djevojke su škicali jedni druge, a kasnije bi se bolje upoznavali na brojnim vatrogasnim zabavama u društvenom domu. Ako smo htjeli zaraditi džeparac, išli smo u šumu i na livade brati bilje koje je otkupljivao Mladen Krušelj – prisjetila se rane mladosti naša sugovornica. Zgrada društvenog doma sagrađena je sedamdesetih godina na mjestu gdje je prije bio stari dom. Na zabavama su jedno vrijeme svirali i domaći muzičari Drago Banek, Đura Jakopanec i Obadin, a često je svojom harmonikom mještane zabavljao veseljak Farkaš.
Pokraj betonske zgrade bila je i stanica milicije koja je u Rasinji bila do sredine šezdesetih godina. U zgradi su bili i nastavnički stanovi, ali i radio stanica na kojoj su kao spikeri radili Josip Kovaček, Ivo Draganić i drugi. Do tada, sve važne obavijesti mještanima je oglašavao seoski bubnjar Višnjić. U mjestu je bila i Zadruga koja je imala svoje traktore i vršilice, a prvi traktor u privatnom vlasništvu već krajem pedesetih godina imao je Branko Šul. Kasnije je Stjepan Bakovljanec kupio i kombajn. Otac naše sugovornice radio je u Njemačkoj i među prvima kupio novi Massey Ferguson. Među prvima, obitelj Stančir na Takačevom brijegu imali su televizor, no Josip Kovaček koji je radio u seoskom mlinu, šezdesetih godina prošlog stoljeća prvi je kupio gramofon, pa su Takačevim brijegom odzvanjale meksikanske pjesme u izvedbi Slavka Perovića.
Danas je Rasinja općinsko središte koje vodi načelnik Danimir Kolman. Prema riječima zamjenika načelnika Marjana Hadelana, nositelji društvenog života u naselju su i brojne udruge; Društvo žena i djevojaka Hrvatska duša, vatrogasci, Udruga penzionera, NK Jedinstvo, Lovačka udruga Vepar i Udruga vinogradara i voćara Soviljnjak. Osim suradnje sa srodnim udrugama u Hrvatskoj, dobra je suradnja i s Mađarima. U naselju je groblje, crkva Župe Našašća Svetog Križa, te ruševni dvorac barunske obitelji Inkey koji uskoro čeka obnova. Tu je i veterinarska stanica u kojoj rade Mario Vrabec i Dalibor Hadelan, te liječnička ordinacija u kojoj ordinira dr. Katar. Kroz naselje vodi i nova pješačka staza. Rasinja ima vodu, a za proizvodnju kvalitetnog vina, mještani vinovu lozu gaje na brdima Soviljnjak, Stražbenice, Martinčev breg i Stari breg. Plin nemaju, a kanalizacija bi trebala stići uskoro. Zdravko Sirovec ima pilanu, a obitelj Gudan bavi se seoskim turizmom.
Mjesto pod koje je nekada spadao i rudnik uglja, danas ima nekoliko obrta i dosta obiteljskih gospodarstava. Ipak, kako smo čuli od mještana, krave za mlijeko imaju samo obitelj Doško i Ljubica Katana pa su u naselju najviše četiri krave. U sklopu škole radi i dječji vrtić u kojemu je sve više mališana. Od oko devet stotina stanovnika, najmlađi mještanin je Nikola Jukić rođen početkom veljače ove godine, a najstarija stanovnica je Emica Smok koja će početkom ožujka navršiti 94 ljeta.
U Rasinji je živjela i majka nedavno preminulog kantautora Đorđa Balaševića, a tu su rođeni i pjesnik Andrija Palmović, putopisac i humanist Juraj Hus Rasinjanin te u novije doba kiparica Ruža Vargović. Za one koji nisu znali, najmlađi sudionik na Dori je Eric Vidović iz Rasinje.
