Rad u obrazovanju više je od posla, a s time će se složiti gotovo svi koji su zaposleni u takvozvanom obrazovnom sektoru. Za takav je posao potrebna posebna vrsta predanosti jer biti odgovoran za budućnosti djece nije mala stvar i nije uvijek lako – rad u obrazovanju stil je života, a takav je život odabrala i Gordana Gazdić Buhanec, ravnateljica OŠ Antun Nemčić Gostovinski koja u mirovinu odlazi nakon što je školu vodila nekoliko desetljeća.
Jedna ste od najdugovječnijih ravnateljica.
Ravnateljica sam već trideset i pol godina, od toga oko pet godina u OŠ Andrije Palmovića u Rasinji, a ostalo u OŠ Antun Nemčić Gostovinski u Koprivnici.
U svojoj sada već dugogodišnjoj karijeri, možete li nam reći što znači takva odgovornost za Vas, školu i učenike?
Osim što svakodnevno skrbimo hoće li sva živahna djeca živa i zdrava izaći iz škole i stići kući, postoji i druga kategorija odgovornosti koja ima dalekosežne posljedice za svakog pojedinca i cjelokupno društvo. Odgovornost je ogromna, za društvo presudna. Kvaliteta škola posredno regulira kvalitetu društva. Sveukupni etos škole; koliko smo profesionalni, odgovorni, iskreni, vjerodostojni, pošteni, suvremeni, tolerantni i predani predstavlja odgovornost prema mladim ljudima koje odgajamo i educiramo, ali i s kojima radimo, prvenstveno profesionalnim kompetencijama i osobnim primjerom. Škola mora slijediti zadanost kurikuluma, ali i na neki način filtrirati sveukupnost, trendove i tzv. narative u koje smo uronjeni kako bi djeca na što prirodniji, iskreniji i bezbolniji način učila, stjecala znanja i zdrave stavove te i sama preuzimala odgovornost za sebe, a kasnije i zajednicu. Vjerujem da svaki pedagog svakodnevno razmišlja o tome planirajući svoj rad. Koji je moj utjecaj? Kakav ja dajem primjer? Da razmišlja kao Emanuel Kant, mogu li principi mojeg djelovanja postati opći principi?
Koliko se promijenio način rada i učenja od Vašeg početka do danas? Odnosno, kakva su djeca bila prije, a kakva su danas?
Moj neposredan rad s djecom ograničen je na subotnje umjetničke radionice, projekte te promatranje nastave. Razvojem društva, tehnologije te politika mijenjao se i način rada u školi. Nekada je prevladavala pripovjedačka, frontalna nastava, metoda razgovora, rad s udžbenikom i radnom bilježnicom, ali i puno praktičnog rada rukama. Svi učenici su učili isto. Od tehničke opreme imali smo dijaprojektor, grafoskop i projektor za tzv. element filmove, televizor, možda video kazete, puno plakata i didaktički oblikovanih postera, učila i pribora. Djeca su bila ‘poslušnija’, koncentriranija, učitelji su bili autoritet. Danas su djeca slobodnija, u nekim segmentima samostalnija, njeguje se prijateljski pristup. Puno djece treba individualizaciju postupaka jer su drugačija, nestrpljivija su, kraće pozornosti, sve žele postići i dobiti odmah. Frontalni rad skoro da i ne postoji, nužno je planirati stalne izmjene aktivnosti, ponuditi više izazova, odgovoriti na svako pitanje, osmišljavati novo, izbjegavati pojavu osjećaja dosade kod djece. Nastavni sadržaji se, u nekoj mjeri, prilagođuju potrebama svakog učenika. Ima sve više djece kojima treba individualizacija ili prilagodba sadržaja iz različitih razloga. To je prepoznato i uveden je institut pomoćnika u nastavi. Nisam sigurna rade li se i adekvatna istraživanja da se detektiraju uzroci sve većeg broja zdravstvenih, emocionalnih i inih poteškoća kod djece u svrhu prevencije ili se samo gase požari.
Što se još promijenilo?
Promijenio se način života, prehrane, učenja, pristupa školi… djeca su aktivnija, raspolažu s puno informacija, vješti su u služenju tehnologijom, komunikativniji, lakše se zauzimaju za sebe i svoja prava. Ali su i emocionalno nestabilniji. Danas se koriste brojni digitalni alati koji koliko pomažu, toliko i odmažu djeci. Dolazi do postupne, ali rapidne dehumanizacije svih ljudskih aktivnosti, što je vidljivo i u nastavi. Iako su se bezgranično povećali izvori znanja kao i mogućnosti suradničkog učenja, a nastavni sadržaji su atraktivniji i interaktivniji, nisu sva djeca jednako vješta s tehnologijom, ne raspolažu jednakim resursima, može doći do otuđenosti, osamljenosti i digitalne ovisnosti. Potrebno je pomno planirano i razumno korištenje tehnologije.
S godinama, mijenjao se i nastavni plan i obim učenja kao i način rada s djecom. Kako je to izgledalo nekad, a kako danas?
S napretkom tehnologije, obrazovnih i drugih politika, u obrazovanju su nužne kontinuirane promjene i baždarenje sustava. Preživjeli smo brojne reforme i škole; po mjeri učenika, za život, HNOS… Donošeni su novi nastavni planovi, novi kurikulumi, mijenjalo se i osuvremenjivalo kako bi škola hvatala ritam s napretkom tehnologije, nastankom novih zanimanja i potrebama u privredi. No, djeca su uvijek djeca. U radu s djecom uvijek postoje pitanja-odgovori, poticanje, motivacija, usmjeravanje, korekcija, improvizacija, kontrola…
Koliko projekta je prošlo kroz Vaše ruke i koji Vam je ostao u posebnom sjećanju?
Jako puno. Velikih i malih. Raduje me što su se u školama kojima sam rukovodila sustavno poboljšavali materijalni uvjeti rada. Tako su u suradnji s osnivačima izgrađene prve školske zgrade u Rasinji i Reki, Podravsko sunce, Dvorana Branimir, školsko igralište u Koprivnici te niz unutrašnjih specijaliziranih prostora za europske projekte, izložbe, STEM, robotiku i umjetnost. Napisali smo i realizirali i puno Erasmus+ projekata. Moja miljenica je Mapa zaštićenih prirodnih vrijednosti u Koprivničko-križevačkoj županiji, zbirka učeničkih likovnih, literarnih i fotografskih radova koja je nagrađena kao najbolji eko projekt osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Trenutno se projektira Botanička zbirka i učionica na otvorenom na prostoru između škole i Dvorane Domoljub. Tamo bi trebao nastati vrt koji bi trebao izazvati wow efekt svakome tko ga posjeti, a da ujedno ima i neku mističnu, alkemijsku, povijesnu, intrigantnu, metafizičku, fraktalnu, botaničku priču, da bude vrt u svetoj geometriji u kojem će se djeca istraživački diviti harmoniji prirode. Jednom kad se ostvari, bit će to projekt mog života.
Koliko je ovaj posao naporan?
Volim rečenicu koju sam pokupila negdje usput;onaj tko voli svoj posao, kao da nikad nije radio jer se tako osjećam. U svemu mogu naći nešto zanimljivo i uz malo truda brzo uživati u tome. Ponovit ću da je svekolika ravnateljska odgovornost izuzetno velika. Naša je škola po broju učenika među većima u Republici Hrvatskoj. Ravnatelj je jedina odgovorna osoba u školi, bez pomoćnika, zamjenika… Više je otužno ponavljati da smo i pedagoški i poslovni rukovoditelji, odgovorni za sve procese u školi, razvoj i viziju škole, europsku dimenziju, digitalizaciju, kvalitetu rada zaposlenika, izgradnju, planiranje i projekte, zapošljavanje, uspješnost, zdravlje i sigurnost djece i zaposlenika, realizaciju kurikuluma, ocjenjivanje, sukobe, povrjede, fiskalno smo odgovorni… i ako radite svoj posao predano i savjesno, to je prilično naporan posao. I fizički i psihički. S ugovorom na određeno vrijeme.
Što će Vam najviše nedostajati po odlasku u mirovinu?
Nedostajat će mi rad s djecom, timski rad s učiteljima. Stvaranje. Iako niz godina nisam u razredu s djecom, duboko ih osjećam i ne mogu zaboraviti svoje seosko učiteljevanje gdje su djeca učila mene koliko i ja njih, gdje sam uronila u stvaran život toliko drugačiji od mojeg dotadašnjeg. I gdje je započela moja karijera.
Je li Vam ikada bilo tako teško da ste poželjeli otići sa svoje pozicije i preći u neku drugu školu ili novi i drugačiji posao?
Naš je posao toliko poseban i plemenit da je privilegija raditi ga. Ipak, vjerujem da svatko ponekad ili često mašta o nekom drugom zanimanju. Ili iz ljudske radoznalosti, ili želje za promjenom, većom zaradom, većim poštovanjem i prepoznatljivosti… No, ako bih mijenjala posao, sigurno ne bih prešla iz škole u školu. Bilo je izuzetno teških trenutaka, trenutaka kad su različiti pritisci bili toliko snažni da sam se pitala trebam li to otrpjeti ili jednostavno spakirati krpice i poći drugim putem. Međutim, svojoj sam djeci nebrojeno puta rekla da iako ponekad u životu ispadnemo ‘luzeri’, nikako nismo ‘quitteri’, pa sam izdržala.
Možete li uopće zamisliti da ste radili nešto drugo u životu?
Naravno da mogu. Mašta može svašta. Iako, ispada da mi je posao u školi ‘suđen’, povremeno razmišljam o razlozima zbog kojih sam studirala, o istraživačkom radu, Institutu za život, izradi svemoćnih eliksira, energetskom liječenju planeta i ljudi, volontiranju kod sir Davida Attenborougha, stvaranju botaničkog vrta iz snova, umjetnosti, akademiji za mlade… sve mogu zamisliti.
Kakvi su Vam planovi za mirovinu?
Kao profesionalac sam puno i uspješno planirala. No privatno, nisam puno planirala. U mom životu se većina stvari događala spontano. Zato sam s radošću prihvaćala ono što me činilo sretnom. Za početak, trebala bih se malo odmoriti. Valjda ću znati. Imenovana sam Erasmus+ ambasadoricom pa planiram osnažiti svoje kompetencije na tom području i odraditi tu časnu funkciju, u suradnji s drugim ambasadorima i našim koordinatorima, najbolje što mogu. Teško mi je zamisliti dan bez dječje i školske vreve, adrenalina, užurbanosti i pretrpanosti jer je do sada bilo tako. Cjelodnevna aktivnost koje više neće biti. Razmišljam o toj praznini. Odlaskom u mirovinu gubi se i pravo na domenu skole.hr, pristup platformama učenja što mene užasava. Umjesto da nam se ponudi i više sadržaja nego do sada, sustav ljude zaista umirovi. Naravno da ću kontaktirati i Ministra i Carnet u vezi toga jer možda samo ne misle o tome. Bit će više vremena za obitelj, radujem se tome, osobito unučicama, vrtu kojeg treba konačno završiti i urediti, kući, oblikovanju keramike, čitanju, prijateljima, putovanjima. Ma, ne bude dosadno…
