‘Podravska šaputanja’ Željka Krušelja slave 25 godina kontinuiranog izlaženja

Koprivnički kolumnist Željko Krušelj ovoga mjeseca slavi 25 godina kontinuiranog pisanja kolumne Podravska šaputanja. Autor je u tom razdoblju nakucao, odnosno natipkao, otprilike 2500 novinskih kartica teksta koje su pretočene u 1200 kolumni.

Šaptač Krušelj nam objašnjava da je kolumna nastala u vrijeme formiranja županija pa je prvih nekoliko mjeseci nosila ime Županijska šaputanja. No, ubrzo je preimenovana u Podravska šaputanja i pod tim imenom izlazi 25 godina.

Valja reći da je prva kolumna objavljena 1993. godine u Glasu Podravine i Prigorja, a već sljedeće godine seli se s autorom u Večernji list koji joj je domaćin narednih 10 godina. Od 2004. do 2007. godine autor ih piše za Podravski list, a nakon toga se vraća u svoj zavičaj Glas Podravine i Prigorja gdje je i danas u službi čitatelja.

– Njena forma i sadržaj nikad nisu bili striktno zadani pa joj se dužina nerijetko mijenjala, ovisno o formatu novina u kojima je izlazila. Osim što sam kroz nju komentirao zbivanja u Podravini, nerijetko sam se doticao šireg konteksta koji se odražavao na život Podravki i Podravaca – tumači Krušelj dodavši da je žalac kolumne ubadao pojedince, određene skupine te pojave u društvu koje su bile apsurdne ili na samoj granici s apsurdnim.

Autor se pohvalio da redovitost izlaženje Podravskih šaputanja ni jednom nije bila narušena. Pisao ih je u vrijeme najvećih privatnih i poslovnih obaveza, na bolovanju pod temperaturom, u hladovini i direktno izložen zvizdanu. Neka su nastajala u dalekim svjetskim metropolama među kojima valja izdvojiti Južnoafričku Republiku, odnosno Cape Town.

– Svih tih godina imao sam junake koji su me posebno inspirirali za pisanje. Gotovo su mi se sami nametali svojim izjavama, nespretnostima, neskladom između izgovorenog i učinjenog te specifičnim djelovanjem u javnom prostoru. Među takvima su bili Ivan Hodalić, Joža Friščić, Zvonimir Mršić, Mara Bareza, Damir Polančec, a najviše inspiracije za pisanje dolazilo mi je od prijatelja Mladena Godeka. O njemu sam napisao neke od svojih najboljih kolumni – riječi su Krušelja koji velikim uspjehom smatra činjenicu to što se ni jedan od aktera kolumni nije dugoročno naljutio. Bilo je sitnih negodovanja, naknadnog objašnjavanja i razjašnjavanja postupaka koje je opisivao u Šaputanjima, ali nitko mu zapažanja pretočena u pisanu riječ nije uzeo za zlo, bar ne dugoročno. Ljutili su se, kaže naš sugovornik, ali to je trajalo kratkog vijeka.

– Pazio sam da pisanjem ne prijeđem granicu dobrog ukusa, da ne vrijeđam i ne upadnem u zamku moraliziranja ili glumljenja bezgrješnog božanstva koje si daje za pravo docirati ostatku svijeta. Nažalost, kako primjećujem, mnogi kolumnisti prelaze te granice pa nerijetko sami postaju put likova o kojima pišu.

Šaputanja su s vremenom postala toliko popularna da ih je na traženje publike autor u tri navrata ukoričio u zbirke odabranih djela.

– Prva knjiga nazvana je Zemlja patuljaka i počinje malom studijom o podravskoj politici. Ona je i danas aktualna, baš kao prije 25 godina kad je pisana. Počinje pričom iz Gruntovčana, točnije Dudekovim odlaskom za boljim životom u Njemačku koji ubrzo shvaća da inozemstvo nije rješenje za njega. Već na prvoj željezničkoj stanici silazi s vlaka i vraća se u svoj Gruntovec prihvaćajući realnost i gluposti koje ga tamo čekaju. To je, smatram, najbolja metafora koja oslikava Podravce. Drugim riječima, vrijedni smo, izrazito vezani za svoj grunt, ali smo pomalo autodestruktivni. Politika nam uopće ne leži, jer smo zagovornici filozofije: ak’ nisam ja, neće ni on – detektira Krušelj vrline i mane ovdašnjeg stanovništva. Za primjer daje slučaj od prije samo nekoliko saborskih mandata kad smo istovremeno u visokim državnim strukturama imali najviše ljudi iz Podravine. Umjesto da su potegli za svoj kraj, kao što bi to učinili Hercegovci, Dalmatnici i recimo Zagorci, oni samo što se nisu međusobno pobili.

– Biti uspješan podravski političar samo je mislena imenica. Čini mi se da je tu na stvari pitanje mentaliteta koji je nerijetko autodestruktivan. Za mnoge greške, sami smo si krivi – smatra Šaptać.

Nakon Zemlje patuljaka, Krušelj objavljuje još dvije zbirke kolumni Bespuća podravske zbiljnosti i Junaci iz doline, obje se bave tumaranjima Podravaca po hodnicima politike.

Govoreći o ‘Podravskim Šaputanjima’, Krušelj kaže da ona nije najdugovječnija kolumna pritom ističe Miodraga Šajatovića koji od 1982. piše svoje Ekonomalije te Tanju Torbarinu čiju je prvu kolumnu publika mogla pročitati još 1985. godine. Koprivnički kolumnist navodi da je sa Šajatovićom i Torbarinom dijelio redakciju te je s njima nerijetko razgovarao o formi i sadržaju kolumni, novinarskom žanru kojim prevladava isključivo osobni stav autora, a obojen je poetskom funkcijom jezika.

– Po pristupu i odabiru tema Torbarina mi je bliža. Ipak, postoji važna razlika između njenog i mojeg stila. Nju zaokuplja sarkazam, a u mojem pisanju prevladava ironija. U nekim situacijama služim se satiričkim izričajem – objašnjava Šaptač koji sve vrijeme pisanja pokušava izbjeći formu groteske, vrijeđanje i vulgariziranje.

Na kraju razgovora doznajemo da Krušelj ne isključuje mogućnost objavljivanja četvrte zbirke Podravskih šaputanja.

– No, sada mi je na pameti kolumna koju moram napisati za ovaj broj Glasa Podravine i Prigorja – zaključio je Krušelj.