Pelješkovo

Pelješki most i službeno je otvoren, a u utorak se slavilo od jutra do mraka. Zašto? Zato što je Pelješki most… pa… most. Znate ono, ide preko vode od jednog do drugog kopna i onda su ta dva kopna povezana pa mogu automobili i to… Most. Ipak, HDZ je taj naizgled najobičniji i najdobroćudniji most od 2404 metra uspio pretvoriti u mnogo više od tek nekakvog mosta i za prigodu njegovog otvorenja upriličiti nešto što nalikuje na nekakav festival bunike, intergalaktički mega spektakl koji se prenosi na javnoj televiziji, u novu dozu svepotrebnog domoljublja i u događaj koji bi nagodinu mogao postati novi državni praznik i prilika da vladajuća žgadija, osim ‘krajnjeg hrvatskog juga’, spoji i još pokoji radni dan u produženi vikend.
No, nemojmo biti malodušni, razloga za slavlje itekako ima! Ta, trebalo je punih 28 godina otkako je netko izustio ideju o gradnji Pelješkog mosta da se most i izgradi, a to je, moramo priznati, respektabilna brzina gradnje jednog takvog velebnog mosta. HDZ-ov Luka Bebić 1994. godine na sastanku kluba HDZ-a izustio je ideju o gradnji mosta. Samo četiri godine kasnije, 1998, Bebić je to ponovio i u sklopu saborske rasprave. Godinu dana kasnije, dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje tu je potrebu potvrdio, a doživotni predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i pozdravio. Na početku novog milenija, Dr. Petar Sesar i Dr. Damir Tkalčić dobili su zadatak da izrade prijedloge izgleda mosta. Samo tri godine kasnije, 2003, Ćaća u Splitu izjavljuje da je Pelješki most ‘sveti cilj stranke’, a 2004. je katedra za mostove Građevinskog fakulteta u Zagrebu dobila zadatak izrade idejnog rješenja mosta. Već 2005. rješenja su predstavljena, a ishodile su se i lokacijske i građevinske dozvole pa Ćaća otvara radove na ‘Projektu Pelješac’. Samo pet godina kasnije, 2010, izvođači prekidaju sve radove na gradnji zbog nedostatka novca, a dvije godine kasnije izrađuje se novi idejni projekt koji je gotov već 2016. U treptaj oka, još dvije godine kasnije, za posao gradnje je odabran China Road and Bridge Corporation, e da bi ove godine most napokon bio otvoren. Za gradnju mosta je, dakle, od ideje do realizacije trebalo samo 28 godina i nekoliko korumpiranih vlada, ministara i premijera (uključujući i današnje), a taj je simbol Hrvatske, kao uostalom i sve drugo, možda ne made in, ali sigurno made by China. Pravi je to državnički potez dostojan velikih povijesnih vladara poput, na primjer, Julija Cezara koji je dva mosta preko Rajne 55. i 53. godine prije Krista izgradio u samo deset dana, e da bi preko njega mogao umarširati u Galiju, pokazati svima srednji prst, vratiti se natrag i sve demontirati. Karikiram, naravno, ali tek neznatno jer pristupne ceste koje nisu gradili Kinezi ili Cezar još uvijek nisu završene pa toliko o tome.
I tako, mnogo godina kasnije, svekoliko je hrvatsko pučanstvo na svojim malim ekranima imalo privilegiju svjedočiti otvorenju mosta koji će Hrvatsku učiniti great again. Pred našim se očima odvijalo pravo malo ‘Kraljevo’; orkestar silovito svira Meštrovićeve ‘Fanfare 304’, a zbor u glas pjeva refren ‘Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska’, razdragani Duško napominje da ‘nas gledaju milijuni gledatelja’, na budućoj autobusnoj stanici, taman na velikim žutim slovima BUS sjedi čitav državni vrh i, naravno, nekakav biskup kojeg se i posebno pozdravlja, u kadru se pojavljuje djeva u bijelom koja bi valjda imala biti vila hrvatska ili hrvatska mati ili vila Velebita ili Cvijeta Zuzorić ili što već, širi ruke iza kojih se vijore hrvatske i evropske zastave zasjenjene tek bakljadom s brodica, pjeva se himna, piloti ‘Krila Oluje’ prelijeću most, Butkoviću pada jedan od mikrofona, na ekranima se pojavljuje i kineski premijer, a što izgleda kao nekakva scena iz Orwella, premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića razdvaja vječni tampon Njojo koji, usput, izjavljuje da se svi u Hrvatskoj danas trebaju veseliti pa čak i oni u Slavoniji kojima je država pljunula u lice ili možda oni na Baniji kojima se popišala na lice ili pak mi tu na sjeveru kojima se posrala na lice, svi plješću u razdraganoj ekstazi bunike, novinarka HRT-a Iva Šilović smiješi se u HRT-ovu kameru dok iza nje pucaju i trube pa s kiselim izrazom lica konstatira da ju je zaglušilo sve ovo veselje, Banožić se gura u prvi red ispred ministrice Vučković u predivnom činu političkog darvinizma, Krešimir Dolenčić u redateljskom ushitu ne zna na koju kameru treba prebaciti, na mostu se susreću Nevera i bolid Nike Puljića, vatromet i sve u svemu prava politička travestija za narod koju ju je platio svojim novcem, a sad se još i veseli i svesrdno plješće.
Pelješki je most ponovno teritorijalno i duhovno ujedinio Hrvatsku i sve Hrvatice i Hrvate, uzdignuo HDZ na nepokolebljiv pijedestal vlasti, ispravio nekoliko povijesnih nepravdi, dao nam nadu da ćemo za 28 godina možda dobiti i brzu traku do Koprivnice i još neke ceste i mostove koji će bolje povezati našu zemlju sve dok glasamo za HDZ i svi se zajedno pravimo blesavi, ostavljajući bolju i prometno povezaniju zemlju za buduće generacije kojih ovdje neće biti. Čestitam! Most i Hrvati!