Svima nam se događalo da skrenemo na neku stazicu, odemo putem do trgovine kojim inače ne idemo, krenemo na posao ulicama s kojima nismo toliko upoznati i odjednom se praktički izgubimo. Sada zamislite da u takvim situacijama nemate osjetilo kojim, kako kažu istraživanja, uzimate 80 posto informacija iz svoje okoline – vid.
– Nema panike ako nešto promašim. Stanem, smirim se, osluškujem oko sebe. Jako mi pomaže promet, slušam kuda se automobili kreću pa se orijentiram, shvatim idem li u dobrom smjeru, trebam li se okrenuti lijevo, desno ili se vratiti nekoliko metara. Dovoljno je da se nešto pomakne za par metara, da moram zaobići neki automobil, i evo problema. No, nikada se ne dogodi da ne znam gdje sam – dočarava nam Mario Šutalo jednu od situacija koje ga znaju zadesiti tijekom kretanja gradom.
Mariju je od rođenja progresivno propadao očni živac. Kao dijete je, kako kaže, malo i vidio, no ubrzo je i to nestalo. Na oba oka ima manje od jedan posto vida, a jedino što može razaznati jest je li dan ili noć, što mu u svakodnevnom životu i ne pomaže mnogo. Ono što mu nemjerljivo više pomaže njegov je štap, koji je na neki način produžetak njegova tijela; bez njega se ne kreće gradom i on mu je glavno oruđe za kretanje ulicama.
Sat, naočale i štap uvijek su s njim
– Sat, naočale i štap, to su stvari o kojima niti ne razmišljam, uvijek su sa mnom. Sat zbog navike, naočale zato što me štite od jakih bljeskova sunca ili automobilskih farova, koji mi smetaju, a štap jednostavno život znači – priznaje on.
On nije jedina slijepa osoba u Koprivnici koja je samostalna i naučila se kretati gradom, ali po nečemu je ipak drugačiji. Naime, prije dvije godine doselio se iz Karlovca potaknut ljubavlju prema supruzi Josipi i samim time na sebe preuzeo ogroman izazov – živjeti, snalaziti se i kretati novim gradom, novim prostorom, novim pravcima i ulicama. Morao je „naučiti“ Koprivnicu, iscrtati je u svom umu.
– Najprije učiš kretati se po hodniku pa po stepenicama, izađeš iz zgrade, hodaš po ravnom nogostupu, a tek onda polako krećeš u grad. Nevjerojatno je koliko toga čovjek može zapamtiti ako treba. Sada bih mogao otići do kolodvora, sjesti na vlak, otići u Zagreb i tamo doći do neke točke te pritom proći kroz toliko raskrižja, semafora, skretanja… Radim si filmove u glavi, polako slažem sliku kada se krećem i učim prostor, a kasnije „vrtim“ taj film u glavi i znam kada gdje skrenuti, prijeći cestu ili stati. Naravno, ne znam cijeli grad napamet, ima dijelova u kojima nikada nisam bio, pamtim ono što mi je važno, a ostalo zaboravljam, kao i svi. Kada nemaš izbora, kada to radiš iz dana u dan, može se – kaže Mario.
Koprivnica je za slijepu osobu dobro organiziran grad
Koprivnica je za njega kao slijepu osobu dobro organiziran grad, ističe da mu se sviđa što ulice sijeku jedna drugu pod relativno pravilnim kutovima, što je struktura koja mu olakšava zapamćivanje. Mnogo bi mu se teže, priznaje, bilo kretati brežuljkastim gradom sa zavojitim i uskim ulicama. No, uvjeren je da svaka slijepa osoba može naučiti bilo gdje se samostalno kretati uz pomoć štapa, pogotovo ako ima stručnu pomoć kakvu je on imao u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, specijaliziranom za obrazovanje slijepih osoba. Tamo je prošao obuku i na početku su mu rekli da će jednoga dana sam hodati gradom, što im i nije baš povjerovao, no danas zna da su bili u pravu.
Mario dane ispunjava čitanjem, šetnjom, kuglanjem, glazbom, radom na računalu, kuhanjem, druženjem s članovima Udruge slijepih, iz koje posebno ističe Alena i Maju te videću pratnju Ljiljanu. Voli i televiziju, posebice nogometne utakmice.
Uživa u kazališnim predstavama
Zanimljivo, iako nije veliki obožavatelj filmova, vrlo rado posjećuje kazališta i uživa predstavama, a dočarao nam je koja je za njega ključna razlika između njih.
– Na filmovima ima mnogo neverbalne komunikacije, događa se i da po nekoliko minuta nitko ništa ne govori i ja ne znam što se događa. Kazalište se mnogo više oslanja na dijalog i tekst, rijetko je na sceni dulja šutnja i mnogo mi je lakše pratiti – otkriva Mario.
Postoji još bezbroj toga što oni koji vide niti ne primjećuju, a slijepim je osobama mnogo važniji faktor. Primjerice, Mario ne voli novije modele automobila koji se automatski gase kada stanu pred zebrom jer ga preplaše kada se pokrenu, u trgovini pomoć zaposlenika zlata vrijedi u kupovini, u prometu su mu najproblematičniji tihi biciklisti, a događalo se i da mu nehotice prijeđu preko štapa i slome ga.
– Ljudi su uglavnom senzibilizirani prema slijepima, veliki je napredak iz godine u godinu, no događa se ponekad da im je neugodno, ne znaju kako bi se ponašali. Događalo se da hodam sa štapom i udarim nekoga ispred sebe po nogama, a on se ukipi, ušuti i ne zna što bi. Neki se čak i „zalijepe“ za zid, to je neka refleksna reakcija. Nema straha, samo treba verbalizirati, reći nešto, bilo što, „Hej, tu sam, zaobiđi me“, to nama mnogo znači, već ga mogu locirati u prostoru i prilagoditi se situaciji – upućuje nas Mario.
Inkluzivni dodatak od države neznatan je
Najveća teškoća slijepim osobama u Hrvatskoj je egzistencija. Teško se zapošljavaju, specijalizirana oprema poput računala s glasovnom jedinicom skupa je, a takozvani inkluzivni dodatak od države, odnosno novčana potpora slijepima, neznatan je. Ipak, kaže kako treba početi od sebe i izboriti se za nešto bolje.
– Nisam od onih koji samo kritiziraju. Ima napretka u Hrvatskoj u odnosu prema osobama s invaliditetom, pa i slijepima, to se stvarno vidi. Famozni inkluzivni dodatak zaista bi pomogao, ali nije realiziran. Mislim da slijepim osobama samo treba dati priliku, a svatko će onda naći svoje mjesto prema zaslugama. Nažalost, do toga je teško doći. Dovoljno govori da mlade slijepe osobe još uvijek školuju za telefoniste, a to je zanimanje koje je pregazilo vrijeme. Problema ima, ali nismo ni mi slijepi uvijek aktivni, mogli bi se i mi više pokrenuti pa bi nam svima bilo bolje. Nekada je lakše ići linijom manjeg otpora, sjediti i čekati – iskreno će Mario.
Linija manjeg otpora zasigurno nije ono što je on odabrao kada je odlučio doći u Koprivnicu i iz dana u dan učiti je napamet. Zato ju ne bismo trebali birati ni mi u odnosu prema slijepim osobama, ne bismo se trebali ukipiti na ulici, ušutjeti i zagrliti zid kada prolaze kraj nas, jer i mi smo dio njihove karte grada.
