Pavle Gaži – sjećanja na 7. studeni 1943. i oslobođenje Koprivnice

Prije 75 godina zbio se jedan od najvažnijih događaja u koprivničkoj povijesti. U noći sa 6. na 7. studenog 1943. godine, partizanske jedinice predvođene 21. brigadom iz sastava 28. Divizije, zajedno s Kalničkim partizanskim odredom, oslobodile su Koprivnicu ustaške okupacije. Time je Koprivnica postala središtem Podravske republike, oslobođenim prostorom pod partizanskom vlašću koji se protezao od Varaždina do Virovitice.


Ovaj važan događaj neopravdano je slabo zastupljen u historiografiji, no sjećanja na te dramatične ratne dane itekako žive u mislima sudionika. Među njima je i Pavle Gaži, hrvatski gospodarstvenik, političar i vizionar koprivničkog razvoja koji je kao mladac odjenuo partizansku uniformu i zajedno s obitelji dao velik obol u NOB-u. Danas u toplini svoga doma i sa 92 godine na plećima, prebire sjećanja koja su duboko urezana u njegovo biće.

 

Svi su u Podravini čekali partizane

 


– Partizanskim rječnikom rečeno, tih smo dana oslobodili Koprivnicu od okupatora i domaćih izdajnika. Vrijeme uoči oslobođenja je prolazilo u nervozi i nestrpljenju, dva dana prije samog napada ilegalna veza iz Borovljana mi je dostavila spisak imena građana koje je trebalo zbrinuti. Cijelu noć sam biciklom jurio pustim gradom koji nije spavao, već čekao što će se dogoditi – prisjetio se Gaži.

Svi su u Podravini čekali partizane, doduše ne svi s jednakim osjećajima, dodaje Gaži, koji je zajedno sa svojom obitelji i prijateljima iz gimnazije čekao da konačno izađe iz ilegalnog djelovanja.

– Vladala je atmosfera iščekivanja pomiješana sa znatiželjom. Napad je počeo točno u ponoć. U mojoj ulici prekrivenoj maglom, promatrao sam siluete kako pognuto trče u smjeru grada. Nismo znali što će noć donijeti, no dočekali smo jutro s olakšanjem. Sljedeći dan je bio neizvjestan, prožet pucnjavom rafala koji su otkrivali u kojim se dijelovima grada vode borbe. Domobrani su čekali odluku svojih pretpostavljenih hoće li se povlačiti ili će prijeći partizanima, ustaše i gestapovci čekali su pomoć Mađara iz Međimurja, no ostali su u okruženju – evocira uspomene Gaži.

Uvečer prvog dana u zbornu kuću u Miklinovcu stigli su Ante Dobrila-Pepo i Kata Šoštarić-Branka kako bi se dogovorili o novim organima vlasti, nakon čega je Gaži zajedno sa susjedom Ivicom dobio zadatak pronaći i obavijestiti delegate za gradski Narodni odbor o mjestu i vremenu konstituirajuće sjednice.

– Trebalo je prvo pronaći štab brigade koja nam je dala dva borca kao osiguranje jer su se u gradu još vodile borbe. Našli smo ga u ulici koja spaja sajmište i današnji Komunalac.Tu sam imao prilike susresti dva dobro poznata policijska agenta koji su bili na ispitivanju kod komesara brigade. Bili su jadni i prestrašeni, zapazio sam cigarete koje su pušili uzimajući ih iz komesarove kutije. Jedan od njih je bio hapsio i mojeg oca, no mene nisu prepoznali. Poslije rata saznao sam da su ustaški agenti preživjeli to zarobljeništvo, ali  ne i kraj rata. Pitam se čije su oni na kraju žrtve – dodaje Gaži.


 

Poseban problem bio je prijeći željeznički kolodvor

 

Poseban  je problem, kaže, bio prijeći željeznički kolodvor na kojem je gorjela velika carinska zgrada, no treći dan je grad bio zauzet, samo je ostalo nešto gestapovaca na Čardi koji su se izvukli prema Mađarskoj. Grad se punio izbjeglicama i za novu vlast pojavio se problem smještaja i prehrane, a za vojne jedinice kako obraniti okolna sela od ustaških grupa.

– Čekalo se i formiranje narodne vlasti koja će djelovati odmah nakon oslobođenja. Svi koji nisu nosili naše kape ili oznake zvijezde nisu smjeli nekoliko dana koračati po gradu. Zbog oskudice živežnih namirnica uvedeni su bonovi i javne kuhinje, ponovo su bile otvorene trgovine, obrtničke radnje, zdravstvene, kulturne i školske ustanove i crkve. Na božićne dana grad je bio rasvjetljen u punom sjaju. Održan je i miting u kinu Velebit, formirana je vlast koja je propisala i drastične kazne za neposlušne. Samo za običnu pljačku i krađu kazna je bila smrt streljanjem i to bez iznimaka. Bilo da se radilo o ustaši, partizanu ili domobranu koji se tek preobukao i prišio crvenu zvijezdu na kapu – kazao nam je Gaži.

On sam je, pak, otišao s brigadom Braća Radić i sudjelovao u tri velike bitke u Zagorju i na Kalniku (Varaždin breg, Zlatar i Visoko), no čini mu se kako oslobođenje Koprivnice nije ušlo dovoljno u povijest jer taj je događaj itekako vrijedan još većeg sjećanja.

 

Kad vidi da vlastodršci paradiraju uniformama, gasi televizor

 

– Prije 75 godina sam obukao uniformu, osjećao sam se kao borbeni žuti mrav koji će pripadati pobjedničkoj vojsci. Naravno, ako svoju uniformu skinem s nekog ranjenog ili mrtvog vojnika i ako uspijem nabaviti komadić crvenog platna te vještu ruku da mi skroji kapu. Žganci s mlijekom i slama su bili jedni dostupan komfor kad smo se od okupatora skrivali po šumama, no to je bila najbolja životna škola iz koje sam najviše naučio. Mislim da je NOR bio jedina alternativa za balkanske narode da prežive – naglasio je Gaži.

U ratu se, kaže, nagledao svakakvih strahota, a posebno su ga ganule sudbine izbjeglica koje su aktualne i u današnje vrijeme.

– Ceste i pruge bile su zakrčene, a izbjeglice su umirale na očigled Crvenog križa i savezničke vojske. Kod Virovitice sam svjedočio masovnom egzodusu ljudi, više od tisuću kola i desetak tisuća ljudi koji su bježali od smrti. U Jugoslaviji je stradalo milijun ljudi, ostalo je nekoliko stotina tisuća siročadi (samo u mojoj obitelji petero). Više od 40 milijuna Europljana  moralo je napustiti svoje domove, nakon rata u logorima je gotovo milijun i pol zatočenih čekalo da se vrate svojim kućama. Ove brojke moraju traumatizirati – ističe Gaži.

Zbog toga, kad vidi da vlastodršci paradiraju uniformama, gasi televizor.

Zazire od onih što umjesto civilnih odijela navlače vojne uniforme, plaše i istodobno ratom opet „štite“ od njega.

– To nas je dovelo do toga da su se braća i susjedi obračunavali na najsurovije načine prije 75 godina – upozorava.

Muči ga i što se antifašizam i vrednote zaboravljaju, pogotovo u našem podneblju.

– Mi Podravci kao da nemamo svoju ratničku povijest i svoje mitske junake. Imamo događaje u kojima se lako možemo prepoznati. No imamo i svoje tragičare i neznane junake. Njima dugujemo poštovanje, kao što živima dugujemo istinu. Sjećanje na prošlost nije nostalgija, to je odnos prema sadašnjosti u kojoj se zrcali naša budućnost. Naša prošlost mora biti inspirativna za budućnost, kako strah da ponovno ne izgubimo obraz koji je u NOB-u spašen, ne bi bio ostvaren – zaključio je Gaži.

 

 

 

 

 

Vezani članci

Najčitanije