Iz ravne Podravine krenuli smo prema Križevcima i skrenuli na potkalničko gorje. Svladavši uzbrdicu, došli smo u Gornju Glogovnicu koja se smjestila ponad Donje, na površini od oko četiri kilometra kvadratna, i na najvišoj točki nadmorske visine od 183 metra. Imenom Glogovnica, u srednjem vijeku se osim potoka nazivalo i nekoliko naselja i posjeda, a danas u Grad Križevce spadaju Donja i Gornja Glogovnica. Nas su na obiteljskom imanju u Gornjoj Glogovnici dočekali ljubazni supružnici Crnčić koje smo zamolili za kratak razgovor. Đurđica i Mladen Crnčić imaju kćerku Josipu koja studira u Osijeku, pa obiteljsko gospodarstvo održavaju sami.
– Gospodarstvo sam naslijedio od majke Marije i oca Marijana. Roditelji su se bavili isključivo poljoprivredom i u početku imali samo četiri krave i četiri konja. Kasnije su držali i po petnaest mliječnih krava. Uz proizvodnju mlijeka, hranili su i bikove, a držali su i svinje. Nedugo potom, prodali su konje i kupili traktor, a kasnije i kombajn marke Claas Europa koji sam ja vozio već kao đak šestog razreda. Nakon vjenčanja, supruga i ja nastavili smo razvijati poljoprivrednu proizvodnju, no otkupna cijena mlijeka drastično je pala pa smo prodali krave i prestali s proizvodnjom mlijeka. Krenuli smo s uzgojem goveda pasmine Red Angus. To je mesna pasmina goveda koja izvorno porijeklo vuče iz sjeveroistočne Škotske (grofovije Aberdeen i Angus). Zbog slabog interesa kupaca prekinuli smo daljnji uzgoj i kupili Istarsko govedo. Trenutno na farmi imamo sedam krava i jednog bika što je zaštićena izvorna pasmina pa država daje i potporu, a i plasman je osiguran – objasnio nam je Mladen.
Naši domaćini osnovnu školu pohađali su u D. Glogovnici, a prisjetili su se da je sa njima iz ovog sela išlo još nekoliko đaka; Franc, Marijan Vrbančić, Đurđa, Milka, Katica Peharić i Štef Medak. Nakon nastave, obavezno su na ispašu vodili krave i svinje, a odmora nije bilo niti u nedjelju. Stoka je travu pasla na livadi zvanoj Šešine i uz potok Glogovnicu. U tom su se potoku djeca i kupala, često i nehotice kada bi pukla grana na vrbi po kojoj bi se penjali. Pred pedesetak godina u naselju je živjelo više od dvije stotine ljudi koji su se uglavnom bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Tada je u selu bilo 59 naseljenih kuća u kojima je živjelo preko dvije stotine stanovnika, ukupno 202 krave i preko trideset konja. Godine 1958. mještani su dobili i struju, no električne instalacije nisu uvedene u sve kuće. Od mještana smo čuli da je Dragec Važanić još dugo godina u svojoj kući svijetlio lampašem. Da se starih običaja teško odreći, pokazala je i Barica Majdak, koja je još pred desetak godina zemlju obrađivala uz pomoć krava, iako je imala i traktor!
Vrijedni žitelji na polju su znali raditi i u noći.
– Prije spavanja bilo je polje kukuruza, a kada smo se ujutro probudili, kukuruzovina je bila posjećena, povezana u snopove i postavljena u stavice (kupove) – prisjećaju se naši domaćini svojeg djetinjstva.
Osim ratarstva i stočarstva, mještani su na brdu Koinec uzgajali vinovu lozu, a mnogima je prodaja vina bila značajan izvor prihoda. Vino su u bačvama kolima vozili u Podravinu i tamo ga prodavali. Kvalitetne bačve izrađivao je Viktor Kos. Taj je posao kasnije radio i Franjo Bartolec koji je prvi u mjestu imao automobil, radio i televizor, pa je kod njega kaubojske tv serije odgledalo pola sela. Kasnije su TV kupili i Anka i Ivan Durbek. Otac i sin, Ivan i Josip Majdak bili u kovači i pravili su potkove, motike i sav potreban alat od metala, a izrađivali su i šarafe. Kasnije, kovač je bio i Josip Sovar.
Stolari su bili Branko Međimorec, Milan Majdak, Milan Marković i Stjepan Mlinarić koji taj posao radi još i danas. Mnoge kuće sazidali su Franjo Gomza, Valent Cerovec, Zdenko Majhen i Valent Crnec, a krovišta na kućama podizali su cimermani Stjepan Sovar i Slavko Magdić. Prvi dreš i traktor u selo je dovezao Ivan Durbek, a nakon njega i Stjepan Cerovec. Traktor Ursus i vršalicu imao je i Franjo Ščetar koji je sa suprugom Katicom u selu otvorio i trgovinu mješovitom robom. Naselje je pred više desetljeća bilo mnogo veće, no mještani su krajem pedesetih godina prošlog stoljeća nakon napornog rada u polju našli vremena i za druženje i zabavu.
– U centru sela bila je kuća obitelji Slivarić, a pred kućom stablo lipe i klupe. Tu su se subotom i nedjeljom okupljali stari, mladi i djeca. Kuća je bila velika pa su u njoj plesali uz glazbu domaćih tamburaša. Franjo Sovar svirao je bajz, Ivan Igrić bio je pjevač i glavni zabavljač, Valent Kamenarić svirao je violinu, a na ostalim instrumentima svirali su Ivić Sovar, Branko Sovar i Ivan Majhen. Dok su mladi plesali u kući, stariji su sjedili na klupama i pričali, a djeca su trčala naokolo. Danas više nema stare lipe, a niti kuće, ostala su samo lijepa sjećanja – čuli smo od sugovornika.
Do naselja je nekad vodio poljski put na koji je 1965. godine navožen kamen, a cesta je asfaltirana 1997. godine. Nedavno je i županijska cesta od Svete Helene do Gornje Glogovnice dobila novi asfaltni sloj, no asfalt još čeka cesta prema Ivancu Križevačkom. Radno sposobni mještani zaposleni su uglavnom u tvrtkama u Križevcima i(li) Zagrebu. Dosta je umirovljenika koji se za svoje potrebe bave poljoprivredom na malo. Osim naših domaćina koji hrane Istarsko govedo, petnaestak mliječnih krava ima Zoran Sovar. Po dva-tri goveda imaju Mirko Igrić, Ljubica Majhen, Đurđica Babić, Ružica Mikulčić, Katica Gonan, Katica Manjić i Miljenko Sovar pa je danas u naselju ukupno 37 krava i 37 traktora.
Gornja Glogovnica danas ima 32 naseljene kuće u kojima žive 92 stanovnika. Naselje ima groblje i mrtvačnicu, asfalt, struju i vodovod. Plin i kanalizaciju nemaju. Među najstarijim mještanima su Barica Marković, Ruža Sovar i Zlatko Ivanček. Najmlađi je dječak čiji su roditelji Jasna i Milan Gomza, te mali David od oca Karla i majke Hermine Važanić.
