Josip Volf lucidan je i za svoje godine prilično vitalan 86-godišnji umirovljenik. Na početku razgovora primjećujem kako izgleda kao da je jučer otišao u penziju.
„Tako mi i neke gospođe znaju reći, a ja im odgovaram da se ne trude jer ipak više nemrem“, tjera nas u glasan smijeh.
Priča mi kako je pukim slučajem preživio jak potres 1938. koji je pogodio Koprivnicu. U maloj dvorišnoj kućici u Starogradskoj u kojoj su živjeli golemi dimnjak se odlomio i srušio točno između njega i njegova mlađeg brata Zvonimira.
No, Volf je, srećom, ostao živ i zdrav te svojom karijerom i društvenim angažmanom snažno obilježio koprivničku zlatnu epohu. Doba razvoja Podravke, Belupa, Izvora, Pomke, Rapida, Renotexa, Bilokalnika, Sloge. Mnogih od tih tvrtki više nema. Progutala ih je mutna hrvatska tranzicija i divlji kapitalizam.
Povod razgovoru ovih se dana odvija pred našim očima, u Marofskoj i Miškininoj. Ruše se zgrade nekadašnje tvornice obuće Sloga jer će na tom mjestu niknuti trgovački centar Eurospina, poznatog talijanskog lanca jeftine robe. Josip Volf 20 je godina bio na čelu Sloge koju je 1971. spasio od propasti i učinio od nje respektabilu obućarsku tvrtku. Sloge, međutim, više nema, nestala je u tranzicijskom hrvatskom paklu.
GP: Ruše se hale i upravna zgrada Sloge. Sve će nestati uz brektanje bagera i teških kamiona. Jeste li prolazili tamo ovih dana? Kakav je osjećaj?
Da, prolazio sam tamo, dirnulo me to jako u srce. Danas, kad više nema glavne porte, cijela zgrada izgleda kao napušten logor i kao čovjeku koji je tamo ostavio 20 najljepših godina života, od 1971. do 1991., nije mi svejedno. Ipak, treba biti pošten i reći da smo i mi rušili kad smo došli tamo…
GP: Ali, vi ste gradili tvornicu, proizvodili ste obuću. Sada tamo dolazi trgovački centar s jeftinim kruhom i gaćama. Meni se tu, na toj mikrolokaciji, odvija cijela jedna paradigma hrvatskog propadanja.
Gledajte, i prije smo imali ambicija da se Sloga preseli iz centra grada, upravo u Dravsku ulicu gdje se preselio Silens koji je nastao na zgarištu Sloge. Tamo zakupili 5-6 rali zemlje i počeli s izgradnjom, ali nikad to nismo uspjeli provesti. Neke industrije nisu prikladne za centar grada. Vjerujem da će grad i te ulice biti ljepše, dobit će modernu zgradu trgovačkog centra i građanima će to vjerojatno biti simpatičnije.
GP: Vremena su se promijenila, velite…
Ne zamjeram onima koji su vodili takvu politiku, da se na toj lokaciji napravi trgovina. No, srcu mi teško pada privatizacija na hrvatski način koja nije najbolje uspjela. Kad se srećem sa svojim radnicima, svi mi vele – direktore, trebalo je pustiti malo veće plaće. Možda, ali onda nismo mogli ulagati u proizvodnju, a mi smo se tada odlučili za snažan razvoj i izvoz. Znate, izvozili smo obuću od Sjevernoga pola do Ognjene zemlje. Za malu tvornicu predstavljali smo nešto značajno u obućarskoj industriji Hrvatske.
GP: U Slogu ste došli 1971. godine, ako se ne varam.
Da, prvog travnja.
GP: Sloga tada nije bila u nimalo zavidnoj poziciji.
Tvornica je godinu ranije završila u značajnom gubitku. Ja sam radio u Komunalcu i tada nas je bilo puno rukovoditelja tamo: Štef Sabol, Nada Derenčin, Vukotić, Juršetić. Predsjednik općine Štef Kapusta rekao mi je, ti bi baš mogao probati da spasimo Slogu. Meni je to kao 35-godišnjaku bio veliki izazov, da se dokazujem, da osim vođenja komunalnog sektora Komunalca, mogu još nešto. Tako sam 1. travnja odlukom Skupštine općine Koprivnica postavljen za prinudnog upravitelja Sloge.
GP: U kakvu ste stanju tada zatekli poduzeće?
Sloga je imala 70 radnika, manualnu proizvodnju, bez značajnih obućarskih strojeva i opreme. Bila je u jednoj malo većoj prostoriji, hali, i to su uglavnom bili vkv i kv obućari. Oni su tu životarili. Onda smo uprli snage i zajednički odlučili otići u Kranj i Planiku, veliku tvornicu obuće s nekoliko tisuća zaposlenih. Počeli smo razgovore, a presudno je bilo da sam ja po ocu i majci Slovenac i da govorim slovenski. Slovenci su voljeli razgovarati i surađivati sa svojim ljudima. I tako smo vrlo brzo potpisali jaki ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji koji je trajao punih 20 godina.
GP: Kako je u tu priču došla suradnja s Adidasom i Salamanderom?
Na isti način. Kao što smo mi molili Planiku da organiziramo kooperantski odnos, tako su i Adidas, Salamander, nizozemski Jimmy Joe i druge tvrtke došle u Planiku da s njima surađuju. Planika nas je potom povezala s njima. Već koncem 1971. počeli smo raditi za Adidas, i to neću nikad zaboraviti, bijele kuglačke cipele. Na jednoj đon, na drugoj guma, specijalke za kuglačku stazu. To smo vrlo uspješno odradili i Adidasu se svidjelo. Nakon toga, uslijedila je sportska papuča za rukomet, planinarska cipela koja je bila jako zahtjevna, a potom više nije bilo asortimana kojeg Sloga nije mogla raditi. Kasnije su došli i drugi partneri.
GP: Koliko je ljudi radilo u zlatnim Sloginim vremenima?
Počeli smo sa 70, a ja sam otišao u mirovinu s 1520 ljudi. Potkraj 1990. godine. I svi su i tada imali pune ruke posla.
GP: Dobro, a zašto je onda Sloga propala?
To što se dogodilo Slogi, počelo se u isto vrijeme događati i velikima: Planika, Alpina, Peko, Ciciban, Kio Karlovac, Borovo, Astra Zagreb, Viko Varaždin. Neki od njih već su tada bili u stečaju. Propast ili lagano umiranje bilo je zbog ogromne navale jeftine obuće iz azijskih zemalja, posebno iz Kine. Iza 1990. Sloga je radila s manjim kapacitetom jer je i Adidas, recimo, dio proizvodnje preselio na istok. Ljudski je da kod smanjenja kapaciteta dođe i do otpuštanja radne snage.
GP: Je li tu bio važan i sentiment prema tvornici, je li se i to na koncu poslije 1990. izgubilo?
Dogodilo se i to… Jedno je ako smatraš tvornicu zajedničkim dobrom, ako se daješ od srca i boriš da radnik bude zadovoljan, da tvornica bude jedna velika obitelj. To je sasvim nešto drugo nego da svakim danom smanjuješ kapacitete i otpuštaš s ciljem da to sutra bude samo tvoje. Nama nikad nije padalo na pamet da velimo – to bu sutra moje ili njegovo. Takva se politika vodila, otvarala su se nova poduzeća, pa se Sloga pratila tek toliko da se prati, i na koncu su došli investitori koje je zaintrigirala atraktivna lokacija u centru grada.
GP: Iz toga bi se moglo zaključiti da Slogi nije bilo spasa? Je li bilo ikakve šanse da Sloga preživi?
Pitanje vam je na mjestu, a moj odgovor je da nije trebala propasti. Mogla se spasiti preorijentiranjem na drugu vrstu obuće…
GP: Tvrdite da se možda mogla usko specijalizirati i tako nastaviti s proizvodnjom?
Tako je, mogla se proizvoditi obuća koju Kina ne radi. Recimo, jahaće čizme, sportska obuća za kriket ili ragbi, one koje su dan-danas ostale u Europi. Da je bilo volje da nešto sačuvamo, mogli smo sačuvati Slogu. Evo vam tvornicu obuće Ivanec, radi s više ljudi. Botak u Ludbregu, na primjer, radi za austrijske poštare, u Sloveniji također imate takvih primjera.
GP: Dakle, moglo se…
Mislim da se moglo, ali nije bilo volje. To je nekako nestalo, otišlo u privatne ruke za male pare, a moji radnici od toga nemaju baš nikakve koristi. A odricali su se cijeli radni vijek. I to mi je žao. Nekad su tu dolazili gradski umirovljenici u posjet u tvornicu. Dolazili su i sportaši. Kompletan Hajduk, Dragan Džajić sa Zvezdom, Ćiro Blažević s Dinamom, pa i stari dinamovac Franjo Wolfl. Pa smo se znali zezati zbog naših prezimena…
GP: Kako to da ste vi Volf, a ne Wolf?
Interesantna je to priča. Partizani su 1945. rekli da u našoj abecedi nema duplog v, pa su mom ocu i meni jednostavno to izbrisali i ostavili obično v. A mog brata i strica u Peščeniku i Komatnici su ostavili na duplom v.
GP: I vi ste imali različita prezimena?
Ne znam zašto su to učinili. I braći Wolf iz pekmezare, preteči Podravke, ostavili su duplo v. Mi smo, inače, u rodu u sedmom koljenu. Mene to jako ne smeta. Mogao sam promijeniti, ali bilo pa prošlo.
GP: U jednom ste mandatu tu čak bili i u visokoj politici, i to kao predsjednik Skupštine općine Koprivnice.
Ako se pod visokom politikom smatra biti predsjednik skupštine općine, onda jesam.
GP: Dobro, na lokalnoj razini je to bila visoka politika. Ali, kako ste se našli u toj ulozi?
U jednoj fazi razvoja samoupravljanja došlo se do ideje da predsjednici skupštine budu ljudi koji će se rotirati, izmisli su četiri listopadna predsjednika općine za četverogodišnji mandat. Tako sam ja upao kao padobranac u tu priču. Možda je tome kumovao razvoj Sloge i uspješnost poslovanja.
GP: Kako vam je prošao taj jednogodišni mandat na čelu Koprivnice?
Teško da sam u tih godinu dana s ondašnjim tajnikom Ivicom Švegovićem mogao nešto napraviti. Otvorili smo, recimo, granični prijelaz Berzence prema Mađarskoj. Bilo je prekratko. No, pomogao sam nekim ljudima da pokrenu neke poslove u gradu.
GP: Politikom ste se kratko bavili i 90-ih. Kako je došlo do tog angažmana?
Bio je to splet okolnosti. Kad sam početkom 1980. bio u Zagrebu na Zrinjevcu, onda me je zaustavio jedan mladi prometni policajac i rekao: Gospodine, krivo ste parkirali. Ali, ništa zato, vi ste moj Koprivničanac. A ko si ti, pitao sam ga. Ja sam Nikola Gregur, vanredni student u Zagrebu s angažmanom u policiji. Gregur je kasnije došao i zaposlio se u Slogu, bio je šef financija. On je 90-ih postao predsjednik izvršnog vijeća i pretpostavljam da je Nikola nešto pomogao da uđem u buduću strukturu općinskog vijeća. Pa sam četiri godine bio općinski odbornik i predstavljao sam Herešin. Tamo sam nekad živio i tamo se oženio sa svojom gospođom Nadom Vratarić. I to prije 64 godine. Ja sam bio predstavnik SDP-a u općinskom vijeću, znali su me članovi HDZ-a tijekom rasprave često poklopiti i reći: Šta se ti komunjara javljaš.
GP: Niste se nikad približili HDZ-u?
Zamalo. Vidio sam tada da velika skupina komunjara želi prijeći u HDZ, pa sam i ja podnio molbu za pristup u članstvo. No, moja molba nikad nije došla na dnevni red.
GP: A zašto?
Pa zato što je moj školski kolega rekao: Ma taj se dosta narukovodio, nakomunjario i kaj bumo s njim. On je u međuvremenu umro. Danas mu hvala na tome i nakon toga, od 1994., više se nisam bavio politikom.
GP: Dobro, čovjek vas je zadužio i spasio, morate mu biti zahvalni.
Pa i velim. Hvala mu i nek mu je laka zemlja.
GP: Vi ste svjedok početaka i razvoja Podravke…
Jesam, sjećam se da sam 1954. išao po pomoć u Podravku, tada sam dobio marmeladu. Znao sam kao direktor Sloge odlaziti kod Pavla Gažija u Podravku, pa je on nazvao nekog ministra i isposlovati pomoć za nas. Za par dana su se stvari riješile i krenule na bolje. Imali smo problem s uvozom ljepila i strojeva, problem s devizama… I Vlado Trojak znao je uskakati u pomoć. Nisam nikad imao većih političkih problema.
GP: Kako gledate na ulogu Pavla Gažija u razvoju Podravke i Koprivnice? Neki mu danas zamjeraju svašta, ponajviše političku karijeru…
Neupitna je uloga Pavla Gažija u stvaranju Podravke, tu nema zbora. Zahvaljujući Pavlu, a onda i komercijalnim potezima njegovih suradnika, Podravka je danas snažna, a Koprivnica razvijena. Bilo je za pozdraviti da netko iz Podravke ode u predsjedništvo SKJ, recimo.
GP: Gažiju ništa ne zamjerate?
Ne, u dobrim smo odnosima i nemam nekih zamjerki na njegovu gospodarsku i političku karijeru. Zamjeram drugima koji su mogli učiniti mnogo više, ali nisu. To je jasno. Trebalo je spasiti Pomku, Rapid, Slogu, Renotex, Izvor…
GP: Izvor je doista posebna priča. Kako je uopće moguće da je propala najjača trgovačka tvrtka na ovim prostorima koja je imala nekretnine na top lokacijama u Koprivnici i okolnim mjestima. Ako tu nije bilo kriminala…
Nešto se tu odigralo, nije dobro završilo. Ali, htjeli smo kapitalizam, to je također bila njegova neželjena posljedica. No, nije kapitalizam zlo. Evo vam Dragutina Drka iz Vindije, Tedeschija iza Atlantica, Vlahovića iz Adrisa… Da ne nabrajam dalje.
GP: A kako gledate na državni, odnosno politički utjecaj u Podravki? Je li to dobro za kompaniju?
-Ne znam koliko je tu važno mišljenje čovjeka koji je već 30 godina u penziji…
GP: Važno je, kako ne. Vi ste svjedok vremena, čovjek s golemim iskustvom, pratili ste procese i sudjelovali u njima.
U tom slučaju, rekao bih da se država ne bi trebala miješati u Podravku. Zašto ovih 25 posto kapitala države odlučuje o svemu? Trebalo bi pustiti sposobnim ljudima da to vode. Koprivničanac bi, po meni, trebao biti na čelu Podravke. Ona je prevažna za nas. Ako je Koprivničanac direktor i ako imalo voli svoj grad, on će učiniti daleko više nego ovi što su sad predloženi iz visoke politike. Ali, možda se i ovaj čovjek koji u upravi zadnje četiri godine vodi financije već popodravčio i pokoprivničanio, pa bi dobro vodio našu Podravku. I to je moguće.
GP: A što bi Podravka još trebala učiniti za svoj kraj?
Trebala bi oživjeti poljoprivredu. Podravka je nekad u poljoprivrednoj proizvodnji radila mnogo više. Danas kad prolazite Hlebinama, Sigecem, Đelekovcem, Imbroivcem, to je sve jadna pustoš. Razbijeni prozori, nema gazde, svaka druga ili treća kuća prazne. A tu se nekad tako lijepo živjelo s četiri krave i deset prasica. Na pet rali zemlje relativno se dobro živjelo i školovalo djecu. Danas? To nikoga ne brine. Ljudi odlaze van. Više uskoro nećemo imati ni za mirovine.
GP: Možete li vi živjeti od svoje mirovine danas?
Ne tajim, imam mirovinu od 6100 kuna. Je li to puno ili malo? Ovisi kako gledate. Za mojeg radnika iz Sloge koji danas prima 1900 ili 2000 kuna to je jako puno. A za mene je taman prema nekim uhljebima, da ih ne imenujem. A velika je i prema nekim profesorima koji imaju 3900 kuna. Tu treba nešto učiniti jer tako, bojim se, dalje neće ići.
