Podravsko naselje Hlebine sjedište je istoimene općine i nalazi se na najvišoj točki nadmorske visine od 124 metra. Arheološke iskopine potvrđuju da su ljudi ovdje živjeli i prije mnogo vjekova, no nakon prodora turske vojske u šesnaestom stoljeću, kraj je gotovo potpuno raseljen. U sedamnaestom stoljeću ovi prostori se polako oslobađaju od turskih osvajača pa se stanovništvo vraća iz zbjegova i na mjestu današnjih Hlebina osniva naselje pod imenom Hlevi.
Tijekom godina mjesto više puta mijenja ime, a godine 1671. u dokumentima se po prvi put spominje naziv Hlebine. Stanovnici su živjeli od poljoprivrede, no idiličan dravski krajolik, plodna zemlja i pitomi vrbici vjerojatno su u proteklom stoljeću utjecali i na pojavu naivne umjetnosti u selu. Seljak je u slobodno vrijeme želio zabilježiti značajne trenutke iz života, no teška težačka ruka nije navikla držati kist, pa su i slike uljem na staklu dobivale specifičan izgled. Početkom tridesetih godina proteklog stoljeća Krsto Hegedušić osnovao je grupu Zemlja i sa samoukim slikarima seljacima i Hlebinskom slikarskom školom, malo mjesto Hlebine učinio svjetski poznatom kolijevkom hrvatske naive. Franju Mraza i Ivana Generalića u slikanju su slijedili Dragan Gaži i Franjo Filipović, kasnije Josip Generalić i Milan Generalić, a tradiciju su nastavile i mlađe generacije slikara. Mijo Kuzman, Josip Ritoša, Bara Mustafa i Martin Hegedušić-Sočev izrađivali su drvene skulpture, a kiparska tradicija i danas ima svoje predstavnike. U Hlebinama danas na površini od oko dvadeset kilometara kvadratnih ima četiri stotine domaćinstava, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine, tu je živjelo 1153 stanovnika. Jedna od starijih mještanki je i Đurđa Zgorelec koju smo ovih dana posjetili u njezinom domu i popričali o negdašnjem životu u selu.
Đurđa Zgorelec rođena je 1942. godine, s iščašenim kukovima pa je kao mala imala čak četiri teške operacije, no život je i dalje provodila s teškim bolovima pri kretanju. Na sreću, otac Đuro bio je zaposlen u odvjetničkoj kancelariji Cimbrišak u Koprivnici pa je Đurđa uz očevu financijsku sigurnost imala svu potrebnu njegu. Majka Marija bila je domaćica i brinula se o bolesnoj kćerki jedinici, a pomagala im je i kućna pomoćnica Katica Međimorec. Iako nije kao njezine prijateljice morala roditeljima pomagati obrađivati zemlju, često im je pomagala sušiti sijeno. U vrijeme vršidbe, sa njima se u igri sakrivala u bagli kako ovdje nazivaju kup slame koji nastaje nakon vršidbe. Iza kuće njezine bake Ane i djeda Franje protjecao je potok Bistra koji se nakon čestih kiša znao izliti iz korita. Za vrijeme tih poplava, naša sugovornica je zajedno sa svojim prijateljicama tuda plovila u drvenom koritu koje je služilo umjesto čamca, a tih se trenutaka i danas rado prisjeća.
– Odrastala sam uz stalnu brigu mojih roditelja koji su mi osiguravali bezbrižno djetinjstvo. Osnovnu školu završila sam u Hlebinama, a gimnaziju u Koprivnici kamo sam putovala na biciklu. Kao mala maštala sam o tome da predajem djeci, i na PMF-u u Zagrebu upisala sam studij matematike i fizike. Na žalost, zbog bolesti sam morala odustati pa sam naposljetku završila učiteljsku školu u Čakovcu. Cijeli radni vijek provela sam predajući u osnovnoj školi u Hlebinama gdje sam u 44 godine rada učila 11 generacija učenika – ponosno je naglasila Đurđa Zgorelec. Naša sugovornica udala se za supruga Vladu s kojim ima sina Igora i kćerku Tatjanu. Tatjana ima kćerke Petru i Luciju, a Igor kćerku Teu. Petra i Tea su udane pa naša sugovornica ima i praunuka Roka za kojega kaže da ga neizmjerno voli i da joj život čini radosnim. Sin i kći sa svojim obiteljima žive u Koprivnici a naša sugovornica dane provodi sama u kući. Na pitanje kako se u vrijeme njezinog djetinjstva živjelo u Hlebinama, kazala je da je selo u to vrijeme bilo veće, a životne potrebe mještana rješavali su mnogi obrtnici. Većina kuća bila je pokrivena slamom a majstori prekrivači bili su Jankići iz susjedne Gabajeve Grede. U selu je bilo čak pet trgovina, a vlasnik najveće trgovine i gostionice u centru bio je Stjepan Posavec. Rok Šemper imao je mesnicu, a Rok Zlatar pekarnicu. Franjo Radmanić i Ivan Peradinec bili su šusteri i popravljali cipele, a Ivan Švelec bio je stolar. Zidari su bili Smičibrada, Sabolić kojeg su zvali Jelica, Stjepan Zgorelec i drugi čija imena nismo saznali. U selu je bila i užarka Monika Međimorec. Ona je plela užad za sušenje veša, za kante vode za bunar, za konjske i kolske zaprege. Imala je i tkalački stan i tkala fino i grubo domaće platno. Logožare, kućne papuče i otirače od komušine su izrađivali Rocekovi i Ritoševi. Kovači su bili Ivan Takač i jedan Generalić kojemu nismo saznali ime. Potkivali su konje, brusili plugove i švasali potrganu mehanizaciju. U Hlebinama su bile i švelje, Marija Belec-Rajceva, Marija Horvat – Bačanjeva, Ana Kovaček, Marija Hegedušić – Pavlekova i Cveta Lovak, a Stjepan Sermek bio je vrstan šnajder. Hlebine su imale i mlin čija je vlasnica bila Marija Pošta, a na potoku Bistra bila je vodenica – Brlekov mlin. Pedesetih godina proteklog stoljeća Zvonko Vrban pokrenuo je rad radio stanice u kojoj su radili Milan Gabaj, Ivan Horvat, Milica Mraz i Zlatko Mađerć. U vatrogasnom domu održavale su se zabave na kojima su svirali domaći mužikaši. Martin Hegedušić-Sočev svirao je gusle, Sigetić je svirao bajs, Ivan Galeković cimbule, a drugi Galeković primu. Tamburaši su svirali i na svadbama koje su se nakon vjenčanja održavale u kućama mladenaca. Hranu i kolače za svatove pripremale su gazdarice Marija Zgorelec, Katica Belec, Ljubica Muženić i još nekoliko drugih čija imena nismo saznali.
Mnogobrojne udruge su u naselju održavale bogat društveni život. Krsto Hegedušić osnovao je NK Zemlja, a kasnije je njegov brat Smiljan Hegedušić osnovao NK Lipa koji i danas okuplja ljubitelje nogometa. Utakmice su se najprije odigravale na livadi koju je ustupila Poljoprivredna zadruga, a kasnije kod lipe gdje je i danas nogometno igralište. Uz neizbježne vatrogasce, oduvijek su aktivni bili i lovci i ribolovci, a Hlebine su imale i svoj Aero klub. Još i prije drugog svjetskog rata aktivna je bila i udruga žena Hrvatsko srce na čijem je čelu bila Marica Capara koja je u sklopu udruge pokrenula i domaćinski tečaj. Marija Šemper, Barica Posavec i (druga) Marija Šemper, same su izrađivale narodne nošnje, te glumile u predstavama koje su se održavale u vatrogasnom domu, gdje su se često davale i kino predstave. Osim Hrvatskog srca, u selu je djelovala i udruga Napredna žena. Vrijedni žitelji radili su po čitave dane, no za vrijeme blagdana i državnih praznika, obavezno se išlo na svete mise u župnu crkvu svete Katarine. Nakon mise, žene su na klupama i ‘stolčekima’ ispred kuća sjedile i razgovarale. Za Vidovo, Marijino u rujnu mjesecu, i za svetu Katu zimi, obavezno je bilo i proštenje, a djeca su se najviše veselila ‘ringišpilu’ koji je bio u dvorištu gdje je sada pošta, ili pred crkvom. Na prostoru gdje je danas igralište NK Lipa, nekada je bila električna centrala, pa žitelji i danas to mjesto zovu Centrala. Dolaskom struje, među prvima radio su kupili trgovac Stjepan Posavec, Đuro Hegedušić, Cvetko Gabaj i Ivan Generalić.
Hlebine se među mještanima dijele na Gornji i Donji kraj. Glavna ulica je Centar od Koprivnice prema Novigradu, od crkve prema groblju vodi ulica Sokak, od škole ravno su Husovci, od trgovine Lonija je Crnilo, i na kraju sela su Grede. Naselje je asfaltirano, ima struju, javnu rasvjetu, telefon, plin i vodovod, a u projektu aglomeracije, Hlebine uskoro dobivaju i kanalizaciju. Na groblju je mrtvačnica koju je projektirao hlebinčan Zlatko Filipović, tu su dvije trgovine, Galerija i vatrogasni dom, zgrada osnovne škole, ambulanta, apoteka i dječji vrtić. Mještani se rado sjećaju župnika Leona Lozančića koji je puno apravio za obnovu crkve i farofa, a u selu je i sedam raspela koja žitelji redovito održavaju. U cilju privlačenja mladih na selo, za mandata načelnice Općine Božice Trnski, u Hlebinama su kupljene 22 prazne kuće, a u toku je rješavanje zahtijeva za još šest kuća. U rujnu ove godine očekuje se i otvorenje dječjih jaslica, a radi se i pješačka staza kroz cijelo naselje. U prostoru Galerije naivnog slikarstva sa slikama i skulpturama umjetnika hlebinskog kruga i stalnom zbirkom najvećeg među njima – Ivana Generalića, često se održavaju izložbe mnogih umjetnika. Za turiste je otvoreno i nekoliko privatnih galerija od kojih je najveća i najpoznatija Galerija Josip Generalić. Stanovnici su uglavnom zaposleni u tvrtkama u Koprivnici i okolici, no ima i nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Uz radno sposobne ima i dosta starijih, od kojih su najstariji Mijo Gabaj i Marija Strbad.
