Moja potreba i želja za kretanjem slobodno, samostalno i neograničeno želja je kao svakog građana moga grada koji nema teškoće u kretanju. Ta potreba jaka je koliko i potreba za disanjem. Grad koji sam odabrala za život mi to omogućava. I da moram opet birati opet bih izabrala živjeti u Koprivnici. Kao vozačica osjećam se prilično sigurno na ulicama mojeg Grada.
No, tog jednog dana sjela sam, kao i bezbroj puta do tada, u auto. Radosna, s namjerom da krenem u kupovinu. Preda mnom nije bilo baš nikakvih prepreka da mi pokvare dan. Jer zašto bih se i trebala brinuti unaprijed kada znam da mi Mjere Strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom Grada Koprivnice osiguravaju mobilnost. Zato i nisam brinula. Znala sam da u Gradu postoje parkirna mjesta označena za vozače s invaliditetom.
Stigla sam tako uzbuđena nadomak mjesta na kojem sam trebala ostvariti svoje želje. Kupiti predivne stvari. Osjećaj sreće nije me napuštao.
Prostor u koji već godinama dolazim mogla bih proći zatvorenih očiju. Vozeći se tako bezbrižno, skrenula sam prema parkiralištu na koje sam parkirala „tisuću“ puta, znajući parkirno mjesto najbliže ulazu mjesta mog zadovoljstva čeka na mene. Rezervirano kako i priliči.
No, odjednom nevjerica. Tog mjesta nema. Kako je moglo nestati? Kao gumicom izbrisano. Nestalo je. Označeno mjesto za parkiranje ugledala sam oko 100 metara udaljeno on ulaza. Predaleko za mene. A što kada bude padala kiša? Osjećaj da sam nepoželjan kupac je bio gorak. Mojih 100 kuna ne vrijedi isto kao 100 kuna kupaca koji nisu osobe s invaliditetom. Tisuće pitanja prošlo mi je kroz glavu. Kome se žaliti? Što učiniti? Koji moćan, ali nepromišljen čovjek je donio ovakvu odluku? Onaj koji mi je uspio izazvati osjećaj da sam „građanka drugog reda”. Htjela bih samo znati odakle mu pravo da krši moje pravo, pravo koje ostvarujem temeljem toga što nemam mogućnost drugog izbora.
