Mladi skladatelj Jurica Hrenić: Klasičnu glazbu su istisnule lake note koje zgrću ogroman novac

Sebe bih opisao kao skladatelja koji njeguje tradicionalni, klasični, romantični stil s dozom suvremenog glazbenog izričaja, riječi su kojima nam se opisao Jurica Hrenić.

Iako mu je tek 26 godina, naš je sugovornik među svojim kolegama prepoznat kao perspektivan skladatelj pa je već sada ovjenčan mnogobrojnim nagradama struke i publike.

– Put glazbenika i skladatelja započeo sam još kao osnovnoškolac pohađajući u glazbenoj školi satove tambure koje je držao Krešo Lukačić. U to vrijeme nisam bio previše zainteresiran za ritam i harmoniju, odnosno interes za glazbu probudio se u meni tek kad sam postao dijelom tamburaškog orkestra KUD-a Podravka. Neko vrijeme imao sam i svoju ekipu s kojom sam tamburao – opisuje Hrenić svoje glazbe početke. Već u srednjoj školi osjetio je da je dosegao svoj razvojni vrhunac tamburaške glazbe pa se uputio u istraživanje novih glazbenih žanrova. Otkrio je jazz, privukla ga je klasična kompozicija pa je paralelno s tim procesima počeo shvaćati da glazbeni horizonti nemaju granica.

Jedino čime se želio baviti jest glazba

– Kad sam privodio kraju srednjoškolsko obrazovanje, spoznao sam da jedino čime se mogu u životu kvalitetno baviti jest glazba. Budući da nisam pohađao srednju glazbenu školu, odvojio sam godinu dana kako bih se spremio za prijemni ispit na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Naposljetku, uspio sam upisati smjer glazbena pedagogija – riječi su Hrenića kojeg je upisom na Akademiju životni put doveo do profesora Davora Bobića koji će na koprivničkog skladatelja izvršiti presudan utjecaj. On je našeg Koprivničanca usmjerio u kompoziciju davši mu osnove poduke.

– Nakon tih osnova počeo sam skladati i taj proces sljubljivanja ritma i harmonije postao je sastavnim dijelom mog života – kaže Hrenić koji se nakon završetka akademije zaposlio u virovitičkoj glazbenoj školi Jan Vlašimsky u kojoj radi kao profesor teoretskih glazbenih predmeta. Između ostaloga, voditelj je u Tamburaškom sastavu Udruge Prekodravski zvon iz Gole s kojim izvodi mnogo autorskih skladbi i osvaja nagrade na državnim natjecanjima za tamburaše Hrvatskog sabora kulture.

Posao profesora pruža mu egzistencijalnu sigurnost, a skladanje za orkestar ili soliste, aranžiranje i muziciranje u jazz bandu Behave Community čine ga kompletnim čovjekom.

Nagrade na mnogim natjecanjima i festivalima

Hrenićeve kompozicije obišle su mnoga natjecanja i festivale na kojima su ovjenčane nagradama. Između ostaloga, nagrađivane su u Moskvi, Beogradu, a tri godine za redom ulazile su u finale Međunarodnog natjecanja za skladatelje Antonin Dvorak u Pragu.

– Stručna hrvatska javnost, unatoč nekim nagradama, nije zauzela poseban stav o mojim skladbama. No još nisam čuo niti jednu negativnu kritiku – zadovoljno će Hrenić. Objašnjava nam da je svijet ovdašnje, takozvane, ozbiljne glazbe podijeljen na one koji pripadaju zagrebačkom krugu glazbenika i na ostatak hrvatskih glazbenika.

– To su umjetno stvoreni glazbenički krugovi koji, prema mom sudu, nemaju potku u kvaliteti, jer s jedne i druge strane nalazimo kvalitetne skladatelje i glazbenike – tvrdi Hrenić upoznajući nas sa svijetom „ozbiljne“ glazbe.

Kaže da je on danas dosta skučen jer ozbiljna, klasična ili kako god zvali tu glazbu, ima mali broj poklonika. Ona svojom zahtjevnošću u skladanju, ali i slušanju privlači samo istinske poklonike te vrsti umjetnosti.

– Ipak, ta moja dijagnoza ne znači da je takva vrsta glazbe na izdisaju. Ona će uvijek imati svoje štovatelje, ali sumnjam da će ikad doseći širu zapaženost poput komercijalne glazbe. Upravo je mali broj poklonika razlog tome što se danas ne može živjeti isključivo od skladanja orkestralne glazbe. Nju je odavno iz javnog života, mislim tu na radio i televiziju, istisnula laka nota na kojoj glazbena industrija zgrče ogroman novac – detektira Hrenić i problemu financiranja ozbiljnih skladatelja nalazi rješenje.

ZAMP bi trebao financirati nekomercijalnu glazbu

Smatra da bi se određeni postotak koji ubire ZAMP mogao usmjeriti na financiranje nekomercijalnih kompozitora. Želimo li biti društvo koje se diči kulturom, takav način financiranja morao bi postati imperativ. Autori lakih i zavodljivih skladbi moraju se odreći dijela zarade nauštrb umjetničkog izričaja, mišljenja je Hrenić.

– Ne smatram da u popularnoj glazbi nema kvalitetnih skladbi ili kompozitora. Ipak, morate znati da rad skladatelja klasične glazbe na jednoj kompoziciji traje nekoliko mjeseci ili čak godinama. Bez obzira na njenu kvalitetu, takva skladba nikada neće steći velik broj poklonika kao što ga ima prosječan radijski hit – riječi su Hrenića.

Govoreći o modi unutar ozbiljne glazbe, Hrenić nam objašnjava da su zagrebački skladatelji zaokupljeni avangardnim izričajem koji svoje ishodište nalazi u kompozicijama skladatelja poput Karlheinza Stockhausena i Johna Cagea.

– Oba ta eksperimentalna skladatelja imaju svoju nemjerljivu vrijednost u povijesti glazbe, ali današnje inzistiranje na kompozicijama bez harmonije i ritma nekako mi nije priraslo srcu. Ustvari, ne vidim smisao u tome da prije koncerta moram pročitati cijelu malu studiju o onome što kompozitor želi poručiti ili propitati svojim djelom. Glazba se treba služiti svojim jezikom, odnosno kodom kojeg nema potrebe dešifrirati riječima – smatra Hrenić koji unatoč izrečenom stavu ne zazire od noviteta u svom stvaralaštvu. Osim njemu najdražih kompozitora, Sergeja Prokofjeva, Petra Iljiča Čajkovskog i Dmitrija Šostakoviča, motive za skladanje nalazi i u djelima suvremenih skladatelja poput Philippa Glassa, Maxa Richtera te, recimo, Arva Parta. Potonji su, kaže, umjeli melodijom i ritmom nadograditi glazbu koju su svojim izričajem stvorili Stockhausen i Cage.

– Stoga smatram da su mnogi kritičari pa i skladatelji harmoniju i ritam prebrzo otpisali iz svijeta ozbiljne glazbe. Te dvije komponente imaju još mnogo toga za dati u budućnosti i može ih se lijepo kombinirati sa suvremenim stremljenjima u glazbi – iznosi Hrenić.

U autu sluša Hladno pivo

Zainteresirani za proces slušanja glazbe, upitali smo sugovornika može li se kao školovani glazbenik prepustiti pasivnom upijanju glazbe ili u svakom trenutku djelo razlaže na njegove sastavne komponente.

– Bez obzira slušam li glazbu da bih se opustio ili u neke spoznajne svrhe, analitički dio mozga uvijek je uključen. No to ne znači da je time umanjeno moje uživanje u skladbama. Baš suprotno, što sam više stjecao znanja o skladanju ili samom sviranju, to je moje uživanje postajalo snažnije – rekao je Hrenić otkrivši da je dolaskom na naš razgovor u automobilu slušao Hladno pivo.

– Ma ne bježim ja od dobrih bendova, bez obzira radi li se o punku, rocku ili elektronici. Sve je to škola u kojoj možeš dobit uvid u neka nova znanja. Ne valja biti isključiv – smatra Hrenić i za kraj razgovora otkriva da su mu dva najdraža hrvatska benda Chui, u kojem svira Koprivničanac Vojkan Jocić, te Zmaj, bend iz Virovitice koji uživo izvodi elektroničku glazbu.