Jesen je doba kad vrijedni poljoprivrednici imaju pune ruke posla. Nakon branja i pospremanja ovoljetnih plodova, zemlju treba pripremiti i nanovo zasijati, pa mnogi žitelji naših sela dane provode u poljima i na traktorima. Stoga je radnim danima i potraga za sugovornicima u selima naše županije otežana.
Mi smo na put krenuli u prošlu nedjelju, kad mnogi poljoprivrednici odmaraju od tjednih poslova, pa imaju vremena, a i više volje za razgovor. Tmurnog i maglovitog poslijepodneva, cestom koja od Velikog Ravena vodi kroz vinograde u kojima su stare, specifične male klijeti od zemlje i pletera, došli smo u Lemeš. Najraniji spomen Lemeša nalazimo još 1411. godine, a pretpostavlja se da je velik dio područja jugozapadno od Križevaca nekada nosio taj naziv. Ime Lemeš nose dva sela koja su danas u sastavu Grada Križevaca, a mi smo ovaj put došli u Lemeš Ravenski, još jedno mjesto ‘šljivara’ u kojima su i danas plemenita prezimena Valjak, Bušić i Jaić.
Naselje se smjestilo na najvišoj točki nadmorske visine od 150 metara, gdje se na površini od nešto više od jednog i pol kilometra kvadratnog nalazi 27 naseljenih kuća u kojima živi osamdesetak stanovnika. Nas su u vatrogasnom domu dočekali Franjo Juršetić i Danijel Srečec. Franjo je voditelj obiteljskog gospodarstva koje je od roditelja preuzeo nakon vjenčanja sa suprugom Anicom.
– Dobro se sjećam djetinjstva kada je svako gospodarstvo imalo po nekoliko jutara zemlje, od dvije do četiri krave i par svinja, a oni bogatiji imali su i konje. Mi djeca obavezno smo nakon dolaska iz škole pomagali roditeljima u staji i na polju. Svakodnevno smo na livadama Rakita, Lug i Dubovečko pasli krave i konje, a dok je stoka pasla, mi smo igrali nogomet, ili neku drugu igru. U to su vrijeme bili popularni kauboji i indijanci. Sami smo od drva izrađivali puške, pištolje, lukove i strijele – prisjetio se naš sugovornik.
Bilo je to vrijeme kada je u selu živjelo gotovo dvije stotine stanovnika, a ulicom je odzvanjala dječja graja. Složni mještani pomagali su jedni drugima, od okapanja vinograda na brdu Kazma, žetve pšenice ili branja i trijebljena kukuruza. U selu je bio i kovač Golubić čije ime nismo uspjeli saznati, a sve do sedamdesetih godina proteklog stoljeća, Vlatko Jaić bio je pintar i izrađivao i popravljao bačve. Pokraj sela protječe potok Mravinec u čijoj vodi su mnoga djeca naučila plivati. Mjesto je šezdesetih godina imalo i svoj elektromlin čiji je vlasnik bio Ivan Švetak, a sve do drugog svjetskog rata u selu je bila i trgovina mješovitom robom. Pedesetih godina proteklog vijeka naselje je elektrificirano, a početkom sedamdesetih, prvi televizor kupio je Ivan Jaić kojemu je taj ‘prozor u svijet’ dolazio gledati mnogo mještana.
– Mještani su zemlju obrađivali uz pomoć konja i krava koje su također vukle plug i kola, a onda je 1965. godine Stjepan Pavljak kupio prvi traktor i dreš – kazao nam je Vlado Pavljak koji se kasnije pridružio našim sugovornicima.
Franjo Juršetić živi i radi na obiteljskom gospodarstvu sa suprugom Anicom, kćerima Silvijom i Antonijom te zetom Danijelom. Ovo obiteljsko gospodarstvo jedino se u selu bavi proizvodnjom mlijeka. Na farmi imaju 16 krava, a u godini ishrane i dvadesetak tovljenika. Obrađuju 20 hektara zemlje na kojoj za ishranu vlastite stoke siju pšenicu, kukuruz i ječam.
– Zemlju obrađujemo vlastitom mehanizacijom za čiju vuču koristimo četiri traktora – kazao je Franjo i dometnuo da samo za gnojivo, sjemenje i zaštitu, godišnje ulože oko 100.000 kuna. Osim njega, u selu se uzgojem stoke bave i Marijan Golubić, Božidar Ferenčak, Ivan Mateković koji ne prodaju mlijeko, već mliječne proizvode plasiraju na tržnicama u Zagrebu. Ivka i Emil Valjak najveći su uzgajivači junadi, a ovčarstvom na malo bavi se Danica Lugomer.
Lemeš ima vatrogasni dom za koji su mještani na inicijativu vatrogasaca i predsjednice tadašnje udruge žena Vesne Golubić krenuli sami prikupljati sredstva. U pomoć su priskočili Grad Križevci i Vatrogasna zajednica i dom je sagrađen osamdesetih godina proteklog stoljeća. DVD Lemeš osnovano je 1954. godine, a prvi predsjednik bio je Josip Valjak. Društvo danas ima četrdesetak članova od kojih je dvadesetak aktivno. Imaju svu potrebnu opremu, a predsjednik im je naš sugovornik Franjo Juršetić.
Osim struje i javne rasvjete, telefona i interneta, selo je 1997. godine i asfaltirano, a od 2010. godine tu je i vodovod. U centru sela je i raspelo podignuto daleke 1930. godine. Kanalizaciju i plin nemaju, no ionako se mještani zimi griju na drva iz okolnih šuma. Škola za niže razrede i crkva su u Malom Ravenu u čiju Župu spadaju, a na vječni počinak mještane odvoze u dva kilometra udaljeni Erdovec. U Lemešu je i proizvodni pogon Križevačke mljekare.
– Većina stanovnika Lemeša je stalno zaposlena, a imamo samo pet obiteljskih gospodarstava koja se na veliko bave poljoprivrednom proizvodnjom. Nekoliko mještana otišlo je na rad u inozemstvo. Iako je sve manje stanovnika, u naselju imamo i stare i mlade. Najstarija mještanka je Jelka Mateković rođena 1927. godine, a najstariji muškarac je Stjepan Jaić rođen 1931. godine. Tek nekoliko mjeseci ima najmlađi stanovnik iz obitelji Valjak Đure, pa od rođenja do punoljetnosti u selu ima 16 mještana – kazao nam je Danijel Srečec, predsjednik Mjesnog odbora.
Uvjeti za život su dobri, još samo kad bi županijska cesta od Lemeša do Erdovca konačno dobila asfalt koji im se obećava unazad dvadesetak godina, mještani bi bili još zadovoljniji.
