Uz samu granicu Koprivničko-križevačke i Varaždinske županije, smjestilo se malo mjesto Lukovec. Udaljeno je svega tri kilometra od svog općinskog središta Rasinje, iz koje do naselja vodi krivudava asfaltirana cesta. Prema dostupnom popisu stanovništva u Hrvatskoj, izgleda da je Lukovec svoje najbolje dane proživljavao pedesetih i šezdesetih godina proteklog stoljeća, a prema popisu iz 1953. godine u mjestu je živjelo 130 stanovnika. Šumom okružen brežuljkast krajolik privlači svojom ljepotom, pa su mnogi stanovnici susjednih sela, pa i Varaždina i Koprivnice, u Lukovcu sagradili svoje kućice za odmor. Ipak, mještana je sve manje, i danas u Lukovcu živi tek 40-ak stanovnika. No, u naselju je proteklog stoljeća bilo više života; iz sela je 20 djece pohađalo osnovnu školu u Rasinji.
Glavni izvori prihoda ovdje su gotovo isključivo od poljoprivredne proizvodnje, a mi smo ovih dana posjetili obiteljsko gospodarstvo koje vodi Marijan Gril.
– Ovdje je plodna zemlja, pa su se poljoprivrednom proizvodnjom bavili i moji roditelji od kojih sam naslijedio imanje. Imali su pet jutara zemlje i četiri kravice, i to nam je bilo dovoljno – kazao je.
Dodao je kako je u vrijeme njegova djetinjstva, kada mu je bilo osam ili devet godina, mlijeko otkupljivala varaždinska Vindija, a majka je za mlijeko mjesečno dobivala više novca nego je u Podravki bila prosječna radnička plaća. Danas obrađuju 30-ak jutara zemlje, uglavnom za svoje potrebe, a imaju 10 mliječnih krava, tri junice i 170 košnica s pčelama, koje godišnje daju do četiri ili pet tona meda.
– Danas je na mojem gospodarstvu 10-ak muznih krava koje mjesečno daju oko 3000 kilograma mlijeka za što dobijemo približno 6000 kuna. Mlijeko je danas podcijenjeno, jer ako ja za kilogram mlijeka s poticajem dobijem 2,60 kuna, tu nema nikakve zarade – zaključio je.
Preživljavaju, kaže, zahvaljujući tome što se bave i pčelarstvom, a krave drže još jedino zbog nitratne direktive koja na snagu stupa oko 2020. godine. Riječ je propisu Europske unije o zaštiti voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima iz poljoprivrednih izvora. Osim Marijana, na gospodarstvu rade i njegova supruga Julijana, sin Davor i snaha Nikolina. Unuci Matija i Mateja još su mali, no za nadati se da će i oni nastaviti poljoprivrednu tradiciju.
U selu se mješovitom poljoprivredom bave i Drago Kub, Goran Severović, Zoran Vitanović i Katica Novosel.
Selo ima struju, telefon i asfalt, no mještani nikako da dočekaju vodovod. Name, teren je ovdje takav da u svakoj sušnoj godini bunari gotovo presuše, pa su mještani prisiljeni vodu cisternama dovoziti iz bazena kod „Takačevog brega“ u Rasinji.
– Zbog nedostatka vode u našim bunarima, vodu dovozimo u cisternama, no sve češće nailazimo na nerazumijevanje i negodovanje stanara u blizini „Takačevog brega“ – objasnio je Gril.
Napomenuo je kako bi i sâm radije da ima vodovod i da ne mora svaki drugi dan dovoziti po 3000 litara vode za stoku.
– Ljudi to ne razumiju i smeta im buka cisterne – kazao je.
Stanovnici Lukovca u mnogim su prilikama vezani uz Rasinju. Tu im je trgovac, učitelj, liječnik i apotekar, a na rasinjskom groblju pokapaju i svoje umrle. U općinskom središtu im je i veterinar Dalibor Hadelan za kojega imaju samo riječi hvale. Kako smo čuli, u selu je ukupno 40-ak radno sposobnih mještana, a trenutačno imaju i četiri osnovnoškolca.
– Lukovec se sastoji od Starog i Novog Lukovca. U novom Lukovcu nalaze se mnoge vikendice, ali i već odavno prazne i napuštene kuće. Stari vlasnici više nisu živi, a njihovi potomci su ostali negdje u gradu – tumači on.
