Brojni objekti po koprivničkim ulicama ovog su ljeta osvanuli u novom, crveno-bijelom ruhu. Truda da ih dovedu u red, a istovremeno ostave svoj trag, dali su si pripadnici navijačke skupine Kronikus. Oni su, nakon poduže stanke, ponovo stavili „glave skupa“ i krenuli u akciju. Nova sezona je pred vratima, Podravkašice su u niskom startu da napadnu europske klubove, a to znači da je i među Kronikusima atmosfera sve bolja. Gdje su navijači danas, ali i kako je došlo do okupljanja doznali smo od administratora facebook profila Kronikus Koprivnica Mateja Perkova koji tribine posjećuje dugi niz godina, a putem društvene mreže gotovo svakodnevno podsjeća na povijest navijača i uspjehe koprivničkih rukometašica.
U posljednjih nekoliko mjeseci Kronikusi su se ponovo aktivirali i novače mlade snage?
Istina. Ima nas nešto više od trideset, ali ne možemo svi uvijek ići na utakmice jer mnogo je momaka koji kruh zarađuju u inozemstvu, dok neki imaju problematične smjene na poslu ili obiteljske obveze. Prije su navijači bili uglavnom tinejdžeri, a danas nas ima od 13 do 43 godine. Želja nam je da nas bude sto – ali nas nema pa funkcioniramo u okviru svojih mogućnosti. Neka nas je malo, ali da smo kvalitetna ekipa, da pomognemo klubu svojim navijanjem i da ponekad dignemo cijelu dvoranu na noge. Želja nam je barem djelomice stvoriti atmosferu kakva je nekada bila. Vremena su preteška za neke iluzije i megalomanske ciljeve, ali uz pivo često sanjarimo o tome „što bi bilo kad bi bilo“. Jesmo otkačeni i temperamentni, ali želimo svima dati do znanja da smo ‘gospoda navijači’.
Kakav je interes među mladima danas da se uključe u ovakve aktivnosti?
Vrlo malo mladih danas pokazuje interesa za bilo što, pogotovo za subkulture i navijačku scenu. Takva su vremena, jako je teško nekoga privući, pogotovo u svijet ženskog rukometa. Svima je zanimljivije na TV-u gledati Manchester ili Real, ali nas par zaluđenih potpuno smo posvećeni rukometu. Moram istaknuti da je u grupi nekoliko mlađih momaka koji često idu na utakmice te u svoje slobodno vrijeme pomažu oko izrade murala, koreografija, transparenata. Malo je čudno da se ljudi od 36 godina druže s klincima od 14, ali izuzetno je lijepo što 20 godina razlike među nama nije nikakva prepreka. Svi smo Podravka, svi imamo isti cilj. Internet i društvene mreže su super stvar, ali nije dobro što velika većina mladih ne diže pogled s ekrana mobitela.
Stare generacije navijača stasale su u vremenima bez mobitela, interneta i ovakvog užurbanog ritma života, što ih je onda motiviralo na okupljanje?
Devedesetih je Hrvatska bila mlada država željna dokazivanja. Podravka je prvi put stupila na europsku scenu i ubrzo igrala velika finala. Nakon 1996. i osvajanja Kupa prvakinja sve je to nekako splasnulo, pa bi opet oživjelo, pa bi se opet ispuhalo, evo sad se opet diže, kao u nekom ciklusu. Uživamo dok traje, a unutar svijeta rukometa ima puno toga što nas usrećuje – druženje, uzbuđenje, pivo prije i poslije utakmice, izrada koreografija i murala, majica i šalova. Sve je to rukomet, jer i dok utakmica nema navijači žive navijački. Činjenica je da Koprivnica unatoč bogatoj sportskoj povijesti baš i nije grad koji ima navijački mentalitet, mi nekako odudaramo i mnogo je negodovanja kada u ključnim trenucima utakmice povičemo „Ustanite Podravci“ jer „nisu ljudi došli da bi ih netko dizao“, dok s druge strane u dvoranu mnogi dolaze bez klupskih obilježja i ne navijaju jer „kaj budu rekli susedi“.
Da li je danas teško mlade nagovoriti na takve akcije? Utakmice gdje ste prisutni imaju sasvim drugačiji ton, ali i ishod. Navijači su često onaj dodatni igrač koji cure na parketu ponese pa lakše zabijaju golove.
U naše vrijeme, a to nije bilo tako davno, mi mladi tražili smo akciju i bili smo buntovni na jedan način. Danas su mladi buntovni na drugi način i svu akciju koju traže dobivaju na malim ekranima i društvenim mrežama. Nama starijima je teško prihvatiti da je mlađima to vrhunac zabave. Možda nemamo pravo miješati se u tuđi život, a možda imamo dužnost ipak ukazati na neke vrijednosti. Vremena romantike su iza nas, bojimo se da publika više ne prihvaća sport ozbiljno kao prije, tj. tužno gledamo „amerikanizaciju“ navijanja u Hrvatskoj. No, svaka čast roditeljima koji na utakmice dovode svoje klince, farbaju im lica i uče ih kako voljeti klub i cijeniti ljepotu rukometa. Nadajmo se da će ti klinci kako rastu neće izgubiti interes.
Što Kronikusi znače ovom gradu? U posljednje ste se vrijeme aktivirali i vaša ste obilježja istaknuli na nekim objektima i zidovima. Kako građani doživljavaju te vaše aktivnosti?
Mi si često puta dajemo puno veću ulogu nego što li je imamo. Vrijednost našeg djelovanja teško je opipljiva, ali primjerice krajem sezone mnoge rukometašice i rukometaši diljem Europe podižu pehare pred praznim tribinama. Naše su se rukometašice na samom završetku prošle sezone pojavile u medijima s peharom visoko u zraku, dok u pozadini navijači mašu zastavama i naokolo lete papirići. To je slika koja rukomet čini cjelovitim, jer rukomet bez publike nije ništa. Kada smo po gradu bojali zidove, jedan dečko je primijetio kako je puno automobila kraj nas prošlo, a nitko ni da bi potrubio u znak podrške!. I upravo nakon te njegove primjedbe naišao je momak koji nam je kupio pivo i sokove. Znači, ipak smo vidljivi. Naši murali na zidovima ljepši su od škrabotina i ofucanih fasada, nadajmo se da i našim sugrađanima uljepšavaju vizuru i da će doći na rukomet. Liga prvakinja počinje i naša Podravka nas treba. Naš „truc“ ne da nam mira i kada se kamere upale, želimo da cijela Europa na malim ekranima vidi kako je naš mali grad ponosna rukometna metropola.
Podsjeti nas, kada su se u Koprivnici počeli okupljati prvi navijači?
Sam početak ženskog rukometa 1955. godine u Koprivnici izazvao je pozornost javnosti jer nije bilo uobičajeno da se djevojke bave sportom, pogotovo da u javnosti paradiraju u oskudnoj odjeći. Konzervativna sredina malog grada prihvatila je to prilično dobro, tako da s početkom rukometa počinje i podrška uz teren. Utakmice na Gradskom stadionu znalo je pratiti i više od 1500 gledatelja, a prvi navijači sa zastavama i parolama bili su radnici Elektre. Suvremeno navijanje počinje početkom osamdesetih kada je osnovan Klub prijatelja Podravke, a nakon osamostaljenja hrvatske nastaje grupa „Kronikus“ koja je dobila ime po pokojnom branitelju Edi Perušiću koji je otišao u rat kao maloljetnik i položio život za Hrvatsku.
Navijačka rukometna scena u hrvatskim okvirima gotovo da ne postoji, kako to da se u Koprivnici ona ipak „stvorila“ i opstaje već niz desetljeća?
Brojni klubovi imali su neke pokušaje animacije publike, no više-manje to je bilo bezuspješno. Šteta, jer rukomet je veoma dinamičan i atraktivan sport za gledanje. Na prvenstvenim utakmicama hrvatskih klubova jedva se skupi do 50 gledatelja, a jedina konstanta je Koprivnica gdje ljudi dolaze u dvoranu u većem broju. Nije sve tako bajno, i mi se često razočaramo manjom posjetom na utakmicama i kritički gledamo brojne ljude koji europske utakmice doživljavaju kao „špicu“, ili se pitamo koliko bi gledatelja bilo da se karte naplaćuju. No, u globalu, koprivnička publika navikla je živjeti uz rukomet i ponosna je na sve uspjehe naše Podravke koji su uvijek podstrijek za buduća nadanja i iščekivanja europskih sezona.
I danas se okupljate pod imenom Kronikus, bilo je pokušaja da vas se nazove drugačije, čija je to bila ideja i zašto je za vas bila neprihvatljiva?
Godine 2002. osnovan je Klub navijača Red roosters, prvenstveno zbog toga što su oni koji su ga osnivali željeli krenuti ispočetka nakon što je navijanje u staroj dvorani zamrlo. Slijedom raznih okolnosti nakon sedam godina ta grupacija se raspala, nekako baš prije afere Spice i burnih okolnosti u kojima je rukometni klub gotovo ugašen, odnosno sveden na amatersku razinu. Mladi navijači borili su se tada za spas kluba javnim istupima i transparentima kojima su senzibilizirali javnost pa je i djelomice pod tim pritiskom klub ostao ono što je i danas. Nakon nekoliko godina stanke lani nakon promocije filma „ustanite Podravci“ u kinu Velebit opet je oživjela grupa „Kronikus“, a ime vuče na tradiciju i slavnu prošlost 90-ih godina kada je Podravka harala Europom. Bilo je vrijeme kada uprava kluba nije dozvoljavala takvo ime koje u žargonu označava pijance, jer su smatrali da to šteti imidžu kluba i Podravke kao tvrtke. Svojim ponašanjem i podrškom klubu u prošloj sezoni pokazali smo svima da smo dio rukometnog kolektiva i nema se tko čega sramiti, dapače!
