Koprivničanka Kristina Ogrinec umjetnica je koja se bavi fotografijom i performansom, a trenutno završava treću godinu Akademije za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, smjer fotografija. Ova 22-godišnjakinja u fotografiju se zaljubila još u djetinjstvu zahvaljujući svojim roditeljima koji su oboje fotografi. Nakon srednje škole godinu dana je pauzirala jer ni sama nije znala što bi voljela studirati, a s obzirom na to da su joj svi rekli da je dobra u fotografiji i da je to njen put, pristala je upisati Akademiju.
– Jako me privlače ljudi. Željela sam otkriti što se to skriva u ljudima, zašto je svatko individualan, zašto nismo svi slavni. Kroz fotografiju sam počela analizirati ljude. Tek kad bih snimila fotografiju vidjela bih kako svatko zapravo izgleda i tko je, dok uživo to ne mogu procijeniti. Fotografijom se bavim kako bih shvatila gdje se nalazim i što me sve okružuje – objasnila je Kristina koja napominje da ima veliki problem s riječima i nikada ih zbog toga nije voljela, djelomično i zbog disleksije.
Ističe da su joj upravo riječi bile problem i na fakultetu gdje su profesori zahtijevali da objašnjava svoje fotografije, odgovara na pitanja zašto baš taj motiv i što joj ta fotografija znači.
Kroz fotografiju sam počela analizirati ljude. Tek kad bih snimila fotografiju vidjela bih kako svatko zapravo izgleda i tko je, dok uživo to ne mogu procijeniti. Fotografijom se bavim kako bih shvatila gdje se nalazim i što me sve okružuje
– Taj način komunikacije meni ne odgovara, ne želim govoriti što mi nešto znači, samo želim uživati. Da ne bih stalno morala objašnjavati, okrenula sam se tijelu. Tema diplomskog rada mi je estetika golog tijela. S obzirom na to da je estetika univerzalna ljepota, morala sam je pronaći najprije u samoj sebi, počela sam se pitati kako ja mogu biti lijepa, jesam li uopće lijepa, i onda sam shvatila da su apsolutno svi lijepi, svi imamo tijelo, a ono iznad njega samo je maska koju pojedinac stvara da ne bude primjerice povrijeđen – objasnila je Kristina.
Usredotočila se na tijelo, a želja joj je bila snimiti gole djevojke kako plešu, no naglašava da jako malo ljudi želi biti golo i sram ih je plesati.
– Odlučila sam sama sebi biti model. Uvijek je netko na fotografiji i nema razlike bila to ja ili netko drugi. Ima jako puno ljudi koji imaju predrasude prema golom tijelu, ali svejedno mi je – kazala je.
Tako se nedavno počela baviti i performansom, a na to ju je potaknula glazbena umjetnica Tash Sultana čiji stihovi jedne pjesme kažu: Welcome to the jungle, do you wanna dance with me? Kristinin odgovor bio je da i počela je plesati u centru Ljubljane na velikom crvenom tepihu na tišinu.
– Imamo toliko zvukova koji nas okružuju, na sve se može plesati. U tim trenucima osjećam se kao da ništa drugo ne postoji. Koncentriram se na zvuk i na svoje tijelo i jako osjećam vjetar koji me smiri jer još uvijek mi je malo neugodno jer puno ljudi gleda – napominje Kristina koja je 12 godina plesala u koprivničkom studiju Jump.
Željela bi se totalno isključiti iz vanjskog svijeta i snimati svoje filmove, izvlačiti osjećaje iz ljudi i o tome raditi filmove.
– Želja mi je povezivati se s vanjskim svijetom kroz ples, filmove i umjetnost. Želim kroz filmove pokazati sreću, pokazati svima što sve imamo lijepo i dati im do znanja da nisu potrebne riječi da bi uživali. Ljudi gaze druge stoga sam se i okrenula aktu kako bih veličala golo tijelo i napravila ga brutalno lijepim – zaključila je Kristina.
