[KOLUMNA] Zašto Koprivnica koja želi biti turistički grad nema ozbiljnu slastičarnicu

Nekima se možda čini kako je izrada kolača dosta jednostavan posao – napraviš što nemaštovitiji i jeftiniji biskvit, staviš umjetnu kremu, natrpaš jeftinog margarina i puno šećera i za kraj malo arome, voća ili želatine s nekom jestivom bojom i evo imamo kolača za raju. Nažalost, to je priča koja nije prošlost već i dan danas u 21. stoljeću možemo po Dalmaciji (posebice otocima) i Slavoniji naći slastičarnice koje prodaju nejestive kolače s tonu šećera i umjetnim aromama, a za maslac nisu ni čuli. Neke ozbiljne zemlje poput Francuske, Engleske, Italije svoje slastičarnice dizajnerski sređuju do savršenstva, a kolači vizualno i okusom nimalo ne zaostaju za interijerom. Danas je slastičarstvo postalo jako cijenjeno zanimanje, a najbolji slastičari na tržištu rada vrijede ko’ suho zlato. Naime, formula je vrlo „jednostavna“ – dobra priča prodaje sve!

Veći hrvatski gradovi već su odavno shvatili da je slastičarstvo vrlo unosan biznis i da se dobar kolač može jako skupo prodati, tako se u Zagrebu otvorilo mjesto gdje se prodaju slane i slatke knedle za kojima su svi poludjeli te čekaju u redu kao da se nešto dijeli besplatno. Ludost ili dobar marketing – zapravo nekad ta dva pojma postanu sinonimi za super priču.

Koprivnica u ovom trenutku ima tri ozbiljne slastičarnice, nekad je tu bilo više mjesta gdje se mogao pojesti solidan kolač, ali kako se naši obrti gase tako je i ovo zamrlo.

Prvo sam posjetio poznatu koprivničku slastičarnicu Zagorje koju je nedavno preuzela još jedna lokalna slastičarnica Slatke delicije čiji se kolači mogu probati i na placu. Definitivno dobar potez jer Zagorje ima svoju klijentelu i tradiciju pa novom vlasniku nije bilo potrebno previše ulagati u marketing. Prvo što sam primijetio je novo uređenje koje je ipak dalo neki šarm, jer prijašnje uređenje Zagorja je ostalo na razini socijalističkih slastičarnica 80-tih i 90-tih. Novo Zagorje ipak je pripazilo na interijer i ušlo u korak s trendovima (od lijepih bijelih vintage stolica, stolova i par dobrih detalja), dok je terasa prosječna kao i kod većine koprivničkih kafića. Osim solidnog interijera Zagorje nije previše uložilo u ostali dio priče. I dalje su ostavili prosječne i probavljive kolače s puno šećera i margarina, a novost su torte koje ipak imaju potencijala za nešto više.

Probao sam Jaffa tortu i Ferrero tortu koje su mi izgledom bile najprivlačnije. Jaffa torta – klasična kombinacija biskvita od kakaa i čokolade te kreme od naranče uz fini žele. Biskvit je fin, taman sladak, čokolada ima fini okus, pomalo gorkast i ne pretežak da ne možeš više nakon toga ništa staviti u sebe. Jedna solidna torta. Ferrero torta isto jedna dobra klasika s bademima, finom bijelom kremom, ne preslatka i dovoljno zakusna. Cijene su pristojne 10 i 12 kuna što je nekakva realnost za takve torte, ako znamo da u Zagrebu cijene za obične torte već idu i do 20 kuna. Nakon toga poželio sam popiti dobru kavu, no nažalost tu smo došli do problema. Mali macchiato s toplim mlijekom sve je bio osim dobar. Pregrijano mlijeko, loša i vodenasta kava kao da je netko očistio aparat bila je kombinacija zbog koje sam požalio što nisam naručio limunadu ili nešto za što nije potrebno neko znanje. Kako bi isprao taj gorak i nepitak okus naručio sam još jedan kolač iz stare ponuda Zagorja tzv. Crvenkapicu. Klasičan kolač s kremom od vanilije na bazi margarina (maslac barem ja nisam osjetio), petit beurre keks i crvena želatina koja nema mirisa, a još manje okusa. Jedna bezlična kremasta masa koja košta 8 kuna, a za koju ćeš ubrzo poželjeti da ju nisi ni probao.

Nakon Zagorja uputio sam se u slastičarnicu Hadun koja je predivno uređena, maleni i šarmantni interijer definitivno podsjeća na francuske slastičarnice u centru Pariza, no kad krenemo od komercijalne koncepcije gdje po kolač dolaziš ti na pult jer je u sklopu slastičarnice i pekara onda tek shvatiš zašto Koprivnica ne može ponuditi svojim turistima bolju gastronomsku priču. Self service je ok, no da u lijepoj uređenoj slastičarnici kolač dobijem na plastičnom tanjuru i uz to kavu iz aparata, to je već nešto što ne sliči na priču koju bi Koprivnica trebala graditi. Ako ništa drugo kava je bila korektna, iako je iz aparata, definitivno bolja od Zagorja.

S obzirom na vrlo mali izbor kolača izabrao sam Čoko borovnicu, vizualno vrlo privlačan kolač, ne presladak i fine teksture. Osim fine teksture i solidne kreme od čokolade sâm kolač nema posebnog identiteta da bih ga probao još jednom. Sigurno se sjećate onih kolača od čokolade koji su se rastapali u vašim ustima, u kombinaciji s nekim bobičastim voćem, čiji okus još dugo niste mogli isprati. Što se tiče same borovnice zamijetio sam nešto što je podsjećalo na pekmez od borovnice, ali bez ikakvih ozbiljnijih aroma koje bi me oborile s nogu. Ok kolač za uz kavu, ali ništa više od toga.

Nakon Haduna uputio sam se prema Korzu, inače slastičarnici koja je nekad imala i kolače, no nažalost zbog velikih vrućina (kako nam je objasnio konobar) tamo se samo mogao pojesti sladoled. Sladoled ipak zaslužuje posebnu kolumnu pa sam krenuo dalje.

Za kraj sam ostavio najnoviju slastičarnicu Vincek koja se nedavno otvorila u centru grada kraj Caffe bar Arta. Iako imenom podsjeća na poznatu zagrebačku slastičarnicu (što me je na prvu privuklo), ova ipak dolazi iz Đurđevca i nažalost kvalitetom nije ni blizu izvornog Vinceka.

Opet još jedna slastičarnica gdje možeš samo kupiti kolače za van, naime sjedećih mjesta nema. Vrlo ugodno osoblje odmah mi je preporučilo kolače pa sam se odlučio za četiri koja su mi izgledala najprivlačnija. Talijanska kremšnita bila je prva na redu. Nisam siguran kakvog bi točnog okusa trebala biti talijanska kremšnita (naime postoji mnogo varijacija na temu tog recepta), no ono što zasigurno mogu reći da nije ni približna kopija originalnoj samoborskoj kremšniti s finim hrskavim korama i kremom koja se topi u ustima. Ovo tu je bila bezlična krema, definitivno preslatka, s tonu margarina, a kore koje su prepoznatljive kod ovog kolača nisu se ni osjetile. Nakon toga probao sam voćnu kocku i ledeni vjetar čiji sam inače veliki obožavatelj. Voćna kocka stvarno je najmanje voćna. Osim tri svježe maline u umjetnoj želatini ostatak kolača je običan biskvit s puno bezukusne kreme i još neko neidentificirano voće pri dnu – opći dojam vrlo slabo za nešto što se zove voćna kocka. Ledeni vjetar ipak je osvjetlao obraz ovoj slastičarnici, prepun svježeg voća i osvježavajući. Dobra i lagana kombinacija kivija, malina, ribizla i ananasa jako su se fino slagale, no i dalje taj šećer i margarin koji ubijaju opći dojam ovog kolača. Šteta. Za kraj sam probao klasiku Schwarzwald kocku (inače tortu obožavam pa sam dao šansu i ovom kolaču) koja je bila sve samo ne ono što bi trebala biti. Ovaj kolač inače čini kakao biskvit s višnjama, bogatog čokoladnog ukusa i strukture nalik na brownies, čokoladna ganache glazura odozgo, i simbolično slatko vrhnje s po jednom višnjom na svakoj kocki i malo strugane čokolade. No, ja nisam dobio ni kopiju, ja sam dobio nešto što bi htjelo biti Schwarzwald – bezlični suhi biskvit koji je očito duže stajao, previše šlaga i višnje iz kompota čudnog okusa. Jednom riječju nejestivo. Iako Vincek nema skupe kolače, prosječna cijena kolača je 8 kuna, ovakve izvedbe ne vrijede ni te novce.