[KOLUMNA] To nije nezgoda s kuhinjskim vratima, to su tragovi šamara na licu. Možemo li išta promijeniti?

Mislila sam da dovoljno dobro poznajem osobu koja mi je bliska. Činilo mi se da bih mogla nabrojati njene sklonosti, želje, ukus kod odabira odjeće i mnogo toga u tančine. Bila sam privilegirana jer sam znala ono što drugima nije otkrivala. Bila sam i veoma ponosna što sam osoba od povjerenja nekom tko mi puno znači. Poznavala sam i ljude oko nje. Bliske joj i drage osobe koje su joj bile važne. Činilo se da su svi dobronamjerni i žele ju učiniti sretnom. Posebno sam joj „zavidjela“ na brižnom suprugu koji ju je često zvao samo da ju čuje, da vidi gdje je, da provjeri da joj se nije nešto slučajno dogodilo. Onako, sjetno, pomišljala sam zašto moj suprug nije tako jako brižan.

Tako zaposlena zaslužila je dan za opuštanje te sam joj predložila izlazak, samo žene, na mjesto koje je jamčilo dobru zabavu, razonodu i večer za opuštanje. Tako je trebalo biti. Glazba i okruženje činila je našu malu skupinu još više veselom, raspjevanom i opuštenom. Jedina sam primijetila da ta, meni bliska i draga žena, često pogledava na sat,  poruke u mobitelu i okreće se vratima. Činilo se da očekuje nekog. Možda je pozvala nekog, a da nam to nije spomenula. Nije uspjela sakriti nervozu. Vrpoljila se i nervozno smijala. Na pitanja što se događa odgovarala je da nije ništa. No, bilo je nešto što ju je plašilo od čega je strepila.

Jedan telefonski poziv ju je vidno uznemirio te je odgovarala potvrdno da može doći. Nakon nekoliko minuta dobili smo odgovor. Došao je njezin suprug, dotjeran, šarmantan, uljudan i nepozvan te bez pitanja sjeo za naš stol. Nakon što je svakoj ženi pružio ruku, kratko je rekao kako dugo već nije izašao. Nisam se mogla suzdržati te mu odgovorila da on nije bio ni pozvan u ovo društvo. Nije se dao smesti te pitao svaku ženu što želi popiti. Ponovo sam mu odgovorila da si mi same plaćamo ono što pijemo. Kao da me nije čuo, svojoj supruzi naručio je što je on smatrao da ona želi piti. Obasipao ju neobičnom nježnošću držeći ju za ruku cijelo vrijeme kako bi pokazao koliko ju voli. Hm…. Još bi me i uvjerio u svoju privrženost njoj,  da ju tako dobro ne poznajem. Strah u očima nije mogla sakriti. Otišli su neobično brzo uvjeravajući nas da im je radni dan bio naporan.

Naredni dan bio je neradni te sam nenajavljeno otišla njoj u posjet. Nije me očekivala, pa se nije stigla pripremiti. Mislila sam da ju dobro poznajem. Krivo sam mislila. Tragove nečijih prstiju (pljuske) na licu nije mogla sakriti. Netko iz njezine blizine pokazao joj je kada, kuda i s kim smije izlaziti. O tome nije htjela govoriti. Opravdanje je pronašla u nezgodi sa kuhinjskim vratima.

Otvoreno sam rekla da ću to prijaviti što je kod nje izazvalo ljutnju prema meni. Negirala je moje sumnje na njenog supruga. Od tog trenutka nikada više nismo išle nigdje niti imale vrijeme za naše „kave“. Tada sam se zapitala znamo li doista što se događa u četiri zida između naših poznanika za koje mislimo da ih dobro poznajemo i možemo li promijeniti takve situacije ako oni sami to ne žele?