[KOLUMNA] Pravo na pravo biti u krivu

Mrak je sve što nam se ovih dana nudi. Vani je mračno već negdje nakon ručka, u medijima je mračno već više od dvije godine, a jedan je pjesnik jednom rekao there is a crack, a crack in everything/that’s how the light gets in. Ta pukotina za svakoga je individualna pa je nekome to upravo crack što je prilično nezgodno, a za nekoga nešto mnogo zdravije i benignije poput, recimo, daška humora u ozbiljna vremena. Humor je zaista odlična stvar i svatko bi ga trebao probati jer potiče na smijeh pa onda i osjećaj ugode, poziva na zabavu i otvara tu malu pukotinu kroz koju svjetlo dopire u mrak u kojem svakodnevno živimo. Smiješno može biti svašta (osim možda hrvatskih stand-up komičara i humorističnih TV serija, a čak je i to nekome smiješno) pa i nečija velika ozbiljnost oko stvari koje i nisu baš toliko smrtno ozbiljne ili ih se barem ne bi trebalo takvima shvaćati. Jedna od takvih stvari je i izložba fotografija centra Koprivnice u centru Koprivnice gdje čovjek može gledati fotografije centra Koprivnice dok stoji u centru Koprivnice.

Čovjeku poput mene koji je odrastao na Letećem cirkusu Montya Pythona, a koji se pak najprije smijao apsurdu i besmislu ili pretjeranoj ozbiljnosti onih koji se shvaćaju pretjerano ozbiljno i onoga što se shvaća pretjerano ozbiljnim iako to zapravo nije, izložba fotografija centra Koprivnice u centru Koprivnice gdje čovjek može gledati fotografije centra Koprivnice dok stoji u centru Koprivnice može se na tren učiniti baš montipajtonovski smiješnom, a što ne znači da ona to zaista i jest ili još manje daje nekakav sud o njezinoj važnosti ili kvaliteti. Taj dašak humora koji čovjek s montipajtonovskim naočalama ponekad vidi u najsvakodnevnijim stvarima, mondenu svakodnevicu čini nešto manje mondenom i nešto više podnošljivom. No, ne radi se ovdje o analizi i definiciji individualnog humora, nego o nečem sasvim drugom, a to je da svatko ima pravo na pravo da bude u krivu, ali da barem nešto o nečemu misli. Misliti je misliti kritički jer mišljenje nije mišljenje ako nije kritičko (u protivnom je reprodukcija nečijeg stava, nikako misao) pa tako misliti da je postaviti fotografije centra Koprivnice u centru Koprivnici gdje čovjek može gledati fotografije centra Koprivnice dok stoji u centru Koprivnice, a bez da igdje piše o čemu se zapravo radi – pomalo smiješno, ali sasvim legitimno, a po definiciji procesa mišljenja i kritički. No, ne radi se ovdje ni o tome jer svi ćemo se složiti da u post-kapitalističkoj apokaliptičnoj liberalnoj demokraciji svatko ima pravo misliti štogod hoće. Radi se o tome da, čini se, ipak ne može jer nakon što se autor ovih redaka nasmijao izložbi fotografija centra Koprivnice u centru Koprivnice gdje čovjek može gledati fotografije centra Koprivnice dok stoji u centru Koprivnice, prozvan je ‘da je prvi koji nešto posere bez da o tome išta zna’ i da bi ‘Koprivnica na tome trebala zahvaliti bogu’. Nadalje, istaknuto mu je da bi mu trebalo biti drago da su u EU prekograničnom projektu Share Music mali Koprivničanci imali priliku učiti tehnike fotografiranja i da su njihove fotografije prikazane na samostojećim solarnim postamentima koji su također financirani iz istog projekta te da bi trebao čestitati svim malim fotografima na odličnim i prelijepim fotografijama Koprivnice. Time se valjda htjelo istaknuti moje neznanje i nezahvalnost prema projektima koji se provode, ali i moju ne baš pohvalno osobnost smijanja nečemu što su napravili mali Koprivničanci. Ipak, taj isti potpisnik ovih redova sudjelovao je na tom istom projektu i o njemu zna sve, a posebno mu je drago što se klinci bave fotografijom jer se i sam kao klinac bavio fotografijom zajedno s fotografom koji je na projektu klince potaknuo da se bave fotografijom i čije su fotografije na kraju izložene. 

No, ne radi se ni o tome, ni o solarnim-zelenopolitičkim-ekološkim postamentima, ni mojoj ne baš pohvalnoj osobnosti, nego o nečem sasvim drugom i mnogo banalnijem. To, naprosto, nigdje ne piše. Nema nikakvog teksta, nikakve legende, QR koda, ničega što bi čovjek uz fotografije centra Koprivnice u centru Koprivnice koje gleda kad stoji u centru Koprivnice mogao pročitati ili skenirati svojim pametnim telefonom pa da i on bude pametniji i da mu postane jasno o čemu se radi i da onda, posljedično, na tome nekome i čestita. Ništa, nothing, nada, niet, niente, nič. Ovakvih izložbi istodobno i na istim postamentima ima diljem Hrvatske, ali uvijek uz popratni tekst jer ova izložba nije niti performans niti intervencija u prostoru, nego izložba, a nema izložbe na kojoj ne piše što se i zašto izlaže. To, dakle, ili znači da je potpisnik ovih redova ne baš pohvalne osobnosti ili da oni koji takve izložbe postavljaju ne znaju kako postaviti izložbu jer na izložbe odlaze da bi držali govore, a ne da nauče što je izložba i kako se postavlja. Na pitanje zašto nema popratnog teksta, odgovor je naravno pomicanje rokova zbog pandemije i održavanje radionica online, što pak naravno, nije odgovor na pitanje, no ne radi se ovdje čak niti o tome. Ovdje se, čini se, radi o tome da se s nekim stvarima ipak ne može šaliti ili prakticirati pravo na pravo da se bude u krivu jer to su ipak projekti financirani sredstvima Europske unije, to su ipak samoodrživi solarni postamenti, ipak je netko nešto radio i za to dapače povukao novac i to ne nas poreznih obveznika nego pravi, evropski, besplatni novac, to su ipak, na kraju, ulaganja, a s ulaganjima se nije za šaliti jer je važno ulagati u budućnost, u naše male Koprivničance i našu Koprivnicu i na takve se stvari ne odnosi ono isto post-kapitalističko apokaliptično demokratsko liberalno pravo da svatko misli što hoće ili da mu nešto evropsko, nedajbože, bude i smiješno, već umjesto misliti treba reproducirati nečiji stav. I to je u redu. Čestitam svima i drago mi je.