[KOLUMNA] Podravska ontologija

‘Zašto uvijek pišeš o jednom te istom’, pitao me nedavno jedan kolega prilikom slučajnog susret kod sata u gradu. Bilo je to zapravo protupitanje na pitanje koje sam mu postavio nakon što sam na Podravskim motivima (najvećoj manifestaciji u pola Europe) na Craft Beer Festu (vjerojatno također najvećem i najboljem u Europi, barem ako pitate našu turističku zajednicu) kušao pivo ‘Paradigma’ i pitao ga zašto on u svom gastronomskom showu nikada ne pojede salatu umjesto gorostasnih količina na sve načine pečenih životinja punjenih drugim pečenim životinjama. Odgovor je, zapravo, jednostavan. Možemo birati što ćemo i koliko jesti, no nešto je teže birati tjedne aktualnosti koje se mahom vrte oko shizofrenih medijsko-(geo)političkih igrica vladajućih i koronavirusa. U želji da se ne ponavljam kao što se ponavljaju naše najveće i najbolje turističke top manifestacije, odlučio sam pisati o – gnoju.

Podravci, čini se, bez gnoja ne mogu. Dapače, Podravci su otkad je svijeta i vijeka za gnoj toliko vezani da bismo lako poznatu paradigmu (ne onu s Craft Beer Festa) o prahu i cikličnosti mogli zamijeniti za ‘iz gnoja si nastao, u gnoj ćeš se pretvoriti’. Sjetimo se samo Dragutina koji je kažnjen s nekoliko tisuća kuna jer se nije mogao othrvati neobjašnjivoj i neutaživoj intrinzičnoj podravskoj potrebi da odveze gnoj na polje pa čak i dok je trebao biti u samoizolaciji. Sjetimo se i onog vozača koji se Mercedesom zabio u neosvjetljenu traktorsku prikolicu za gnoj, završivši s lakšim ozljedama i totalnom totalkom. Možda u Podravini napokon imamo Mercedese, no jukstapozicija u kojoj se oni zabijaju u prikolice gnoja, sasvim je jasna. Sjetimo se i sirotih kmetova Gare iz Novigrada Podravskog ili Lale iz Lemeša Ravenskog koji su kod svojih robovlasnika obavljali najteže fizičke poslove koji mahom obuhvaćaju život u gnoju. Na kraju, sjetimo se samo scene u kojoj očajna Regica obuzeta primordijalnim nagonom da nečime gađamo nekoga tko nam je učinio nešto nažao, a koji baštinimo još od Kaina i Abela koji su se gađali kamenjem, Presvetlog ne gađa ni ‘drvljem ni kamenjem’, nego baš gnojem. Gnoj je, dakle, u samom našem podravskom nukleusu i naša je ontološka okosnica zakopana negdje duboko u gnojnščini.

Ne čudi zato da se ovoga tjedna otvorilo najmodernije postrojenje za obradu biorazgradivog otpada u Hrvatskoj, Kompostana Herešin. Takvu kompostanu, dakle, mogli su otvoriti samo neprikosnoveni stručnjaci za gnoj i gnojna pitanja, a to su, razumije se, Podravci. Nakon punih četiri stotine četrdeset i osam godina otkako je Ambroz Matijaš Gubec hrvatskom seljaku pokazao da zna i može bolje, i podravski seljaci napokon su se odlučili uhvatiti u koštac s modernim vremenima i svoju gnojnu eskpertizu umjesto u Mercedese koji se zabijaju u prikolice gnoja, usmjeriti u modernizaciju svoje ontološke predispozicije gospodara gnoja i menadžera otpada. Valja biti sasvim pošten i jasan, otvaranje jedne ovakve kompostane hvale je vrijedno i velepotrebno u današnjim nastojanjima okretanju zelenim politikama, zaštiti okoliša, održivom razvoju i proizvodnji zdrave i organske hrane u kolijevci prehrambene industrije naše Republike. Valja biti sasvim pošten i jasan pa priznati da mi je drago što će Podravci konačno po nečemu biti poznati i prepoznati pa bio to i gnoj.