Obiteljski odnosni su velika zagonetka i izazov za one koji su unutar nje same. Redoslijed važnosti članova se dobije po rođenju, tj. tako bi barem trebalo biti. Složno funkcioniranje takve zajednice zahtijeva izuzetne vještine „vođe“ ili autoriteta u obitelji kako bi svi ili barem većina članova bila zadovoljna.
Za kvalitetu življenja, obitelj mora priskrbiti i određena materijalna sredstva. Ona i nisu toliko značajna za širu obitelj sve do trenutka smrti člana – posebno onog koji uspije materijalno skupiti neku pozamašnu količinu materijalnog kojeg ne može odnijet sa sobom na onaj svijet. U takvim slučajevima ritual ispraćaja još je koliko-toliko dostojanstven i svi pripadnici obitelji uglavnom su uljudni jedni prema drugima. U pojedinim obiteljima žalovanje traje onoliko vremena koliko je i interesa. Svaki pripadnik obitelji žaluje različito. Neki odžaluju već na samom ispraćaju. Neki žaluju tjedan ili dva. Samo poneki čitav život. Jedino što nikad ne prestaje je interes za podjelu imovine koja je ostala.
Nedavno sam svjedočila takvom događaju i uvjerila sam se koliko strasti pojedinci mogu koristiti za dio kolača koji se dijeli nakon što žalovanje završi. Postupak tzv. ostavinske rasprave od izuzetne je važnosti bila i za moje sugrađane čiju članicu je bolest prerano odnijela. Koja je svoju obitelj voljela i podupirala nesebično i bezuvjetno. Svoje vlastite potomke nije imala. Žal za time dijelila je u emotivnom i materijalnom obliku darujući ih obilato. Mislila je na njih za života i na vrijeme kada neće biti fizički s njima. Svoju ostavštinu uredila je još za pune svijesti i razuma onako kako je osjećala u svom srcu misleći da je pravedno podijelila. Pravedno nije značilo za svakog jednako od njezinih braće i sestara. Srećom što u takvim slučajevima postoje zakonske regule koje spriječe sebične pojedince da ona uzrečica „se je moje“ ne bude realizirana. Volja koju su trebali poštivati ovi moji sugrađani bila je zapisana u dokumentu te je ujedno bio i najveći kamen spoticanja, točnije „kugla oko noge“ dobrih obiteljskih odnosa otkad su saznali da taj dokument postoji.
Kao klikom miša odnosi su se izmijenili. Crni oblaci nadvili su se nad ovu obitelj. Pitanje kome će pripasti najviše ostavljenoga bilo je razlog da svatko u svakom ne gleda više brata već prijetnju. Trenutak istine koji je trebao obznaniti što je pokojna kome ostavila nije razriješio problem već je dolio ulje na vatru. Požar je buknuo. Braća i sestre nastavili su zavadu tjeravši mak na konac kako bi svatko dokazao da baš njemu pripada najveći dio ostavljene imovine ne mareći što nanose bol onom drugom. Iako već vremešni i narušenog zdravlja nije im doprlo do svijesti da, možda dok sudski procesi završe, neće imati vremena uživati u blagodati ostavljene imovine.
