[KOLUMNA] Kada vas duboko blato vrati u stvarnost, niti želja za promjenom nije dovoljna

Znatiželja i želja za promjenom dovela me u debelo blato! Otkako znam za sebe vodi me neka nevidljiva sila da pomičem granice postojećeg, čime nisam zadovoljna.
Dugo već pokušavam „natjerati“ ili privoljeti donositelje odluka na „najnižoj“ ljestvici vlasti u našoj zemlji (ili možda da kažem po hijerarhiji posloženoj vlasti, općini) na promjene. U županiji u kojoj živim ima puno takvih općina. Sve su redom važne i bliske građanima i trebale bi biti tu zbog njih, a ne građani zbog općina. Da pojasnim: općina ne može biti općina bez predstavnika, a to je načelnik koji je izabran od ljudi s kojima živi. Načelnik je nečiji susjed, nečiji kum… ali trebao bi biti tu za sve građane koji su ga izabrali. Njihovi problemi trebali bi mu biti najvažniji ili, kako ljudi vole reći, kao sveto pismo.  Nešto mi ipak govori da to baš i nije tako.
Stoga sam sam krenula na put po toj našoj raznolikoj županiji. Različitoj po konfiguraciji terena, ali još više po izgledu kuća, po strojevima koje sam vidjela da građani imaju u svojim dvorištima, ali i po markama automobila. Općina do općine različita kao da niste u istoj županiji. Iako stalno zagovaram toleranciju prema različitosti, zar je moguće da je baš toliko razlika?
U fokusu mog interesa je da upoznam svoju županiju što bolje i one građane s najmanje mogućnosti, odnosno uvjetima u kojima žive osobe s invaliditetom. Te iste osobe zbog udaljenosti od centara (gradova) ne mogu do svog liječnika ili do najbližeg dućana. Vozeći se poprilično dugo uočila sam prostranost svoje županije. Od istoka do zapada i od sjevera do juga daleko je daleko. Iz ravnice krenula sam u brežuljkasti dio. Što sam se više udaljavala od ravnice, brjegovi su postajali viši, ceste strmije, a samim time i zahtjevnija vožnja. Namjera mi je bila pronaći jednog načelnika s kojim već dugo vodim „borbu“ za njegove građane koji imaju teškoće u kretanju kako bi poboljšao uvjete za mobilnost. To znači da će on donijeti odluku o izdvajanju određenih sredstava (novca), upravo onih koji su ga birali, te im stvoriti mogućnost prijevoza prilagođenim vozilima zbog teškoća u kretanju. Onako romantičarski i samouvjereno da ću to i uspjeti, nisam primijetila da sam došla do predjela koji me oduševio prirodnim ljepotama, ali samo oku ugodnima. No, ne i kotačima mog automobila. Upala sam u debelo blato iz kojeg su me izvukli dragi ljudi te općine čijeg sam načelnika „ganjala“.
Blato me zaustavilo i vratilo u stvarnost. Dugo još neće biti jednakih mogućnosti za sve građane moje županije.

Vezani članci

Najčitanije