Međuljudski odnosi su, valjda, najkompliciranija stvar na svijetu. Čarobna formula za uspješnu komunikaciju još nije otkrivena. Ukoliko je u komunikacijskom lancu više generacija ona postaje složenija, posebno ako obitelj ima članove kroz nekoliko generacija.
Zatekla sam se u jednoj takvoj u kojoj su se nametnule teme zanimljive i poznate mladima, a pripadnicima starije generacije potpuno nerazumljive. Nikome od sudionika nije bilo jednostavno ni lako shvatiti one druge. Izgledalo je kao da govore tri potpuno strana jezika. Svaki od njih očekivao je da ga oni drugi razumju. Stari su inzistirali na savjetovanju i mudrovanju naspram mladih temeljem svojih iskustava, a mladi su pak nespremni na prihvaćanje onog što su stari smatrali nužnim.
Atmosfera se zahuktavala. Galama je postala sve jača, a time je i netrpeljivost između generacija rasla. Pale su i teške riječi na račun obje generacije. “Nekad je bilo bolje, mladež sada ne valja, ne poštuje starije…” tvrdili su stari. “Živite u prošlosti, ne mijenjate se, kako da se onda razumijemo?” bili su uporni mladi. Pomiriti ili urazumiti obje strane izgledalo je nemoguće. Strasti su se ipak stišale s obje strane kada je iznjedrio glas razuma. Ti stari su bake i djedovi koji su ove mlade, uz roditelje, odgajali i učili ih životnim vrijednostima. Unuci su odrastali ali su bake i djedovi starili. Dvadesetak godina za jedne nije isto što i za druge.
Linija života jednima je išla uzlazno, a drugima silazno. Jedni i drugi shvatili su da i nije nužno da se baš u svemu dobro razumiju. Jedino važno i neprocjenjivo je što jedni druge bezuvjetno vole.
