Parkiralište u jednoj uskoj ulici u gradu bilo je prepuno i zauzeto skoro svako mjesto. Srećom, žuto parkirno mjesto bilo je prazno. Žuto parkirno mjesto značilo je da će se moje pravo na mobilnost ostvariti. Lagano sam se kretala svojim automobilom prema tom žutom mjestu ne sumnjajući da bi bilo što moglo zapriječiti sigurno parkiranje najbliže ulazu u službenu zgradu jedne institucije.
U trenutku kad sam zaustavila svoj automobil začula sam pitanje koje me presjeklo kao da me grom pogodio. Pitanje s prizvukom čuđenja: “Zar invalidi voze auto?” bilo je primjerenije onom “što južnije, to tužnije” podneblju. U tom trenutku ljudi žele dočarati kraj koji nije razvijen ni ekonomski, a niti se odlikuje informiranim stanovništvom. Vrućina je bila jaka, pa mi se učinilo da sam ipak krivo čula.
Okretala sam se oko sebe kao ringišpil s ciljem pronalaska autora ovog neuljudnog pitanja. Vremešni gospodin izgledao je sasvim uljudno, pa mi nije bilo jasno kako li je samo mogao izgovoriti tako neuljudno pitanje. Da bih to saznala morala sam se upustiti s njim u komunikaciju. Jako me zanimalo zbog čega se toliko začudio pored svih čuda tehnike koja informiraju građane. Činilo mi se da već i vrapci na grani znaju sva pravila bontona u svakodnevnoj komunikaciji s osobama s invaliditetom. Jedno od pravila je i „Poštujte vozače s invaliditetom!”.
Gospodin je tvrdio da je nekad bilo drugačije i ponovno se čudom čudio da (invalidi) osobe s invaliditetom voze aute. Nije se gospodin čudio što su stvoreni uvjeti za jednake mogućnosti te što je društvo napredovalo jer se snaga zajednice prepoznaje kada brine o najslabijoj karici. Gospodin se čudio što je društvo napredovalo u tehničkom smislu i stvorilo aute koji su prilagođeni bez obzira na mogućnosti vozača. Srećom, više nije kao nekada.
