O traumi u djetinjstvu i njenom utjecaju na život u odrasloj dobi mogu svjedočiti samo oni koji su to i preživjeli. Djetinjstvo provedeno po bolnicama izazove traume i bolne posljedice za cijeli život. Iako godine prolaze, od bolnih se sjećanja ne može pobjeći. Nedavna izjava ugledne psihologinje da je petnaestak minuta posjete u bolnici roditelja djetetu dovoljno, izvukla mi je duboko pokopana sjećanja na takve dugotrajne boravke u bolnici.
Osjećaji koji su me preplavili bili su jednako snažni kao tada. Osjećaj napuštenosti bio je sada kao i tada jednako snažan osjećaju kao da se otvorila zemlja ispod mojih nogu. Intenzitet straha mjerljiv na ljestvici od jedan do deset bio bi daleko iznad deset. Dijete koje mora ostati u nepoznatom okruženju, s nepoznatim ljudima koji, bez obzira što imaju dobre namjere pomoći izvor su nesigurnosti, usamljenosti, očaja i nadasve prijetnja. Uvjeravanje teta doktorica da će mama doći djetetu ne zvuči uvjerljivo.
Dijete ne odlučuje ni o čemu pa ni o tome hoće li, gdje i zašto biti ostavljeno. Odrasli imaju svu moć odlučiti o njegovoj sudbini pa i toj hoće li mu olakšati proces liječenja ili ga otežati. Nečija procjena da će djetetu biti dovoljno petnaestak minuta boravka njegove mame uz njega kada ga boli i kada ne razumije zbog čega je ostavljen tu gdje je sa sigurnošću će ostaviti tragove za čitav život. Posljedice koje takva odluka može donijeti ne može izliječiti niti jedan lijek koliko god znanost tvrdila suprotno. Najbolji lijek za dijete je ljubav njegove mame ili tate.
