Baš kad pomislim da se skala pravednosti u društvu pomakla za bar jednu ljestvicu, uvjerim se u suprotno. Uspoređujem to s mislima književnika Miroslava Krleže: “Ni med cvetjem ni pravice” pa se ponekad osjećam kak fijolica a ponekad kak trputec.
Uspjeh u meni izazove osjećaj fijolice, a neuspjeh da sam kak trputec. U oba slučaja osjećaj je dobar, samo različit. Uspjeh mi daje osjećaj zadovoljstva, a neuspjeh u meni pokreće adrenalin i neki inat, ustrajnost i tvrdoglavost da ne odustanem. Možda čak i više volim biti trputec jer on uz to što je uporan, ne da se lako iskorijeniti, ima u sebi i ljekovita svojstva. Takav osjećaj ponekad osjetim i ja u sebi.
Djelujem u zajednici s namjerom da ispravim ono za što mislim da bi trebalo biti bolje. Trebalo bi biti svima sve jednako dostupno i svi bismo trebali imati jednak status, ali nije tako. Jedni imaju nešto što drugima nije dostupno. Nekome nije dostupno zbog fizičkih barijera, nekome nije dostupno jer se ne zna ili ne želi omotati kao bršljan oko stabla onima koji određuju društvene statuse. Nisam baš spremna biti bršljan oko stabla, iako bi me to dovelo do vrha krošnje drveta gdje su plodovi najslađi. Slatki jesu ali ne traju dugo jer dozriju i otpadnu.
Mislim da u odlukama ne griješim iako znam da bi rezultati došli puno brže lakše i jednostavnije da sam bršljan ili bolje da to kažem, da se slatkorječivo ophodim s drvetom. No, ostat ću pri svojoj odluci. Bit ću i dalje uporan ustrajan trputec koji će i dalje pokušavati zaliječiti u zajednici što mislim da treba izliječiti da bi svatko od nas bio jednak i uključen u društvo. Do svjetla pozornice treba se moći doći ako se pozornica prilagodi, a ne ako nas podignu kada oni koji pomažu, to žele.
