Mladen Godek bivši je sudac, gradonačelnik Koprivnice, saborski zastupnik i čovjek koji voli promicati liberalne ideje. Samo slobodan pojedinac može tvoriti sretan kolektiv, kaže Godek. Njegovo bogato političko i pravno iskustvo razlog je što smo s njim prokomentirali današnju lokalnu i nacionalnu političku scenu.
Što je razlog vašeg izostajanja s političke scene, je li splasnuo politički žar ili mlađe generacije smatraju da nemaju što naučiti od bivšeg gradonačelnika i nekoć najaktivnijeg saborskog zastupnika?
U mirovini sam i vjerujete mi da mi dan nije dovoljno dugačak. Sada politiku manje-više pratim s distance. Što se mladih tiče, oni me strašno razočaravaju svojim pasivnim stavom. Postali su tragičan segment ovog društva.
Čemu takav stav o mladima?
Iz povijesti je poznato da su mladi bili nosioci naprednih ideja. Oni su pomicali društvene granice, pozivali su na promijene, željeli su bolji i pravedniji svijet. Možda nisu bili uvijek u pravu, ali su temperamentom koji dolikuje mladosti oduvijek bili aktivni i spremni propitivati svijet oko sebe. Današnja mladež je pasivna, nezainteresirana za politiku pa stoga dozvoljava da se politika bavi njome. Pasivna mladež nije problem isključivo sadašnjice, ona nam daje za pravo da se zabrinemo i za budućnost. Tužna je slika tog dijela populacije
Vaš politički put vezao se uz stranke koje su zagovarale liberalni svjetonazor. Bili ste u HSLS-u, Libri pa u HNS-u, da biste sada posjedovali člansku iskaznicu Glasa.
Prema vašim riječima ispada da sam bio ptica selica što nije točno. Oni koji prate liberalnu scenu na području Hrvatske znaju da je ona pretrpjela brojne lomove iz kojih su nastajale spomenute stranke i savezi. Oduvijek sam bio liberal po opredjeljenju i stoga sam se, nakon što je HNS sklopio savez s HDZ-om, odlučio za članstvo u Glasu. Očekivao sam da će ta stranka dobiti mnogo veću potporu birača, jer ju čine časni ljudi, oni koji nisu pristali kompromitirati svoja uvjerenja kako bi se zadržali na vlasti. Nažalost, Glas nekim čudom nije prepoznat u biračkom tijelu.
Zar se niti jednim postotkom svog bića niste mogli vidjeli u HNS-u koji koalira s HDZ-ob?
Izlazak iz te stranke za mene je bio logičan potez. U ostavci sam napisao da u politici postoje pogrešne odluke, ali koaliranje s HDZ-om je sramotan potez. Bila je to klasična izdaja ljudi koji su birali HNS.
HNS je uvijek birao sjeverozapad Hrvatske i urbane sredine koje nisu bile naklonjene HDZ-u i desnim strankama. Jesu li Narodnjaci ovom koalicijom pucali sebi u noge?
Vjerujem da jesu. Njihov posljednji adut, mislim na Matiju Posavca, rekao je zbogom HNS-u i time je zapečaćena njihova sudbina. Još se eventualno mogu domoći saborskog mandata ako im HDZ pokloni visoko mjesto na izbornim listama. Izgubili su vjerodostojnost, a to je u politici valuta kojom se plaća ulazak u Sabor.
Zašto Glas?
Zato što su to pošteni ljudi, a svoje su poštenje dokazali onog trenutka kad su odbili pod svaku cijenu ostati na vlasti. Osim toga, jezgru stranke čine sposobni ljudi, Anka Mrak Taritaš, Goran Beus Richembergh i Vesna Pusić u više su se navrata pokazali kao dobri organizatori i nosioci naprednjačkih ideja. Zašto Glas nije privukao pažnju birača, ostaje mi nepoznanica.
Što je s osnivanjem županijske organizacije Glasa?
Na ovom području Glas ima zamjenicu gradonačelnika Koprivnice Melitu Samoborec koja se trudi, ali očito to nije dovoljno. Teško je stvoriti lokalnu stranačku infrastrukturu kad niste prepoznati na nacionalnoj razini. Liberalne ideje danas donekle mogu okupiti ljude u gradskim sredinama, a na selima je to još uvijek gotovo nemoguća misija.
Bili ste među najaktivnijim saborskim zastupnicima. Po prisutnosti na sjednicama i istupima sa saborske govornice mogli ste se mjeriti samo sa tadašnjom zastupnicom HDZ-a Jadrankom Kosor.
Društvo u saborskim klupama od 2000. do 2003. godine pravio mi je Vilim Herman. Strašno inteligentan i duhovit čovjek Često bi se našalio i na moj račun, ali nikad nije prelazio granicu dobrog ukusa. U jednom trenutku Vilim mi se obratio i kazao: „Čuj Mladen, čini mi se da Kosorica provodi više vremena u sabornici od tebe, a razmišljajući, otkrio sam zašto je tome tako. Ona ima kvalitetniji mokraćni mjehur nego što je tvoj.“, rekao je Vilim aludirajući na moje probleme s prostatom. Doista, kolegica Kosor i ja bili smo stalno prisutni na sjednicama. Smatrao sam da je to moja dužnost prema biračima pa sam se tako i ponašao. Bio je to, po mom sudu, najkvalitetniji saziv sabora, ne zato što sam ja bio dio njega, nego stoga što su na lijevoj i na desnoj strani klupa sjedili doista kvalitetni ljudi.
Ipak, zlatno doba za ovaj kraj trebalo je nastupiti nakon tog saziva, odnosno u vrijeme kad je predsjednik Sabora bio Josip Friščić, a Damir Polančec dio Vlade Ive Sanadera. Tada je se glas Koprivnice čuo i kroz nastupe oporbenog saborskog zastupnika Zvonimira Mršića. Komentar molim.
Da, tada smo imali najjaču ekipu i dobili smo veliko ništa. Velika je tragedija što Friščić i Polančec nisu iskoristili svoj utjecaj da osnaže ovo područje. Pitanje je kad ćemo opet imati tako utjecajne ljude na obje strane Markova trga.
Tko se po vama pokazao najkvalitetnijim političarom ovog kraja od osamostaljenja Hrvatske. Tko je ta osoba koja je do sada najviše podmetnula leđa za razvoj Podravine i Koprivnice?
Neka se nitko ne uvrijedi, ali smatram da se kao političar najviše istaknuo Zvonimir Mršić. On je maksimalno koristio svoj politički utjecaj da bi razvijao Koprivnicu S druge strane, vrlo se podcjenjuje i utjecaj SDP-ovog Stjepana Henezija s kojim sam bio kolega u Saboru. On nije bio govornički tip, ali se pokazao izvrsnim organizatorom i radilicom. Tu smo se on i ja nadopunjavali. Ja sam istupao u javnosti, a on se borio iza kulisa. Danas se zaboravlja da je tada najviše učinjeno za gradnju brze ceste do Vrbovca. Ipak, ukupno gledano, Mršić je najkvalitetniji političar kojeg je ovaj kraj do sada dao. Bio je na korak do toga da postane predsjednik SDP-a i samo je bilo na njemu da se odluči, hoće li ili neće postati lider oporbe. Pitanje je gdje bi mu bio kraj da je ostao u politici. Stoga mi je žao što se odlučio za karijeru u gospodarstvu.
Ima li danas na političkoj sceni Podravine i Prigorja nekog tko bi jednog dana mogao posjedovati utjecaj Friščića, Mršića i Polančeca?
Jako bih se radovao kad bih vidio tako snažnu osobnost na ovim prostorima, bez obzira kojem političkom spektru ona pripadala. Nažalost, ne vidim je. Koga ustvari danas imamo?! Lackovića koji viri iza Bandićevih leđa kojeg glorificira do te mjere da ga imenuje počasnim građaninom Đurđevca. Možda taj Đurđevčan jest sposoban i pametan, ali njegov je domet, po mom sudu, kratkotrajan. Doduše, danas bi na loklanim izborima vrlo lako ugrozio Korenovu poziciju. Branko Hrg jedva drži nos iznad vode, a Damir Felak je nečujan te je još k tome, očito je, u ne baš zavidnim odnosima s premijerom Plekovićem.
Čudi me da niste spomenuli Mršićevog nasljednika Mišela Jakšića.
On je mlad i svidjeli su mi se neki njegovi nastupi. Očito je da ima prostora za napredovanje, ali prije nego što će krenuti dalje, savjetovao bih mu da odradi još jedan mandat kao gradonačelnik. S godinama i stečenim iskustvom može postati samo bolji. No i ovdje ću reći da Mršića smatram najboljim gradonačelnikom Koprivnice.
Kad bi se Željko Lacković i Darko Koren danas politički umirovili, po čemu biste pamtili njihove karijere?
O Lackoviću sam već govorio. Njegov lik povezujem s licem Milana Bandića. Korena prirodno povezujem sa županijama za koje mislim da su suvišne i ničem ne služe. Nikad mi nije bio jasan njihov smisao, a da koštaju, koštaju. O Korenu ne mogu kazati ništa pozitivno, niti negativno, jer rad županije nije vidljiv niti smislen. Doduše, njegova podrška tada aktualnom direktoru Piškornice Mladenu Jozinoviću i izostanak akcije da spriječi dovoz otpada nadomak Koprivnice za mene su strašne pojave koje povezujem s političkim djelovanjem današnjeg župana.
Kako gledate na djelovanje HDZ-a na ovom području?
Mene kao liberala veseli to što konzervativne i desne politike nemaju prođu u Koprivnici. Oni su tu kao fikus. Isto se događa i na županijskoj sceni gdje nisu kadri iznjedriti svog kandidata za župana. Baš me zanima što će biti na narednim lokalnim izborima sad kad se župan Darko Koren kompromitirao s likom i djelom Mladena Jozinovića. Pitam se koga će HDZ podržati za župana.
Postoji li na nacionalnom nivou političar koji u pozitivnom smislu plijeni vašu pažnju?
I tu je suša, ali u nekim nastupima svojim naprednjačkim idejama dojmio me se predsjednik HSS-a Krešo Beljak. Iznenadili biste se koliko je veliki broj HSS-ovaca skromno ili nimalo upoznat s politikom Stjepana Radića. Njihov domet je pozdrav Bog i Hrvati zbog kojeg slabo prosvijećeni članovi stranke smatraju da je Radić naklonjen crkvi. Kršćanstvo je bilo u srcu Radića, ali je on istovremeno bio veliki protivnik crkve, čak veći nego što su bili komunisti.
Osim Beljaka, pozitivno me iznenadio i Peđa Grbin. Njega sam upoznao kad sam bio vanjski član Odbora za zakonodavstvo gdje se Grbin isticao svojom elokventnošću. On je veliki pravni znalac.U politici se jako dobro snalazi i Gordan Jandroković. Njegovi javni nastupi su smisleni, to jest imaju glavi i rep.
Ipak, niti jedan od spomenutih nema karizmu čovjeka koji bi mogao napraviti velike stvari. Možda sam u krivu, ali to je moj doživljaj današnje politike
Prema svemu što ste do sada rekli, čini se da današnji političari nisu mnogo napredovali od onih u prošlom sistemu. Nekad se posao namještao partijskim drugovima, a danas kumovima. Cenzura je tada bila neskrivena, a danas se javna riječ i kritika novinara guši cijenama, odnosno uskratom novca oglašivača. Radi li se o istom mentalitetu, samo u drukčijem društvenom uređenju?
Apsolutno se slažem. U bivšoj državi bilo je mnogo dobrih stvari, ali sam izostanak slobode govora i izražavanja stava bilo je dovoljno da se okrene leđa tom sistemu. Gradeći slobodnu državu vjerovali smo da novinari i slobodnomisleći ljudi više neće biti pod paskom politike. Nažalost, prevario sam se, jer utjecaj političkih moćnika na slobodu govora i pisanja svakodnevno je vidljiv. Pogledajte samo kako su političari danas bahati. Ne žele odgovarati na legitimna pitanja novinara, nego im se rugaju, ismijavaju ih i ucjenjuju uskratom novca za oglašavanje koji , uzgred rečeno, ne daju iz svog džepa. Zamislite, zbog jednog teksta koji raskrinkava njihovo djelovanje, oni su u stanju dovesti u pitanje egzistencije brojnih obitelji. Sve je to vrlo ružno i govori nam da se mentalno nismo odmaknuli od bivšeg sistema. S druge strane, novinari su ti koji su svojim djelovanjem ukazivali na korupciju, na nepoštenje i devijantne pojave u društvu. Na stranu to što pravosuđe i represivni aparat nisu odradili svoj posao. Pitanje je gdje bi bili danas da nije bilo njih i Europske unije koja nas je primorala da se zbog ulaska u tu zajednicu koliko toliko uljudimo.
Čini se da smo u prošlom sistemu stalno živjeli u II. svjetskom ratu, a sada nikako da izađemo iz Domovinskog rata.
Da, stalno se borimo protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, bez obzira što nas dijele desetljeća od trenutaka kad su naši najmiliji ginuli za slobodu. No svejedno broj branitelja iz dana u dan raste. Sjećam se da je po završetku rata evidentirano otprilike 300.000 branitelja. Iako je ta brojka bila prenapuhana, dalo se živjeti s njom. Danas imamo 508.000 branitelja. Očito je da demografske mjere ne djeluju na rast sveukupne populacije, nego samo na rast broja branitelja. Dozvolite mi da još istaknem kako se 6. lipnja 1944. u Normandiji iskrcalo ukupno 175.000 vojnika. Pametnom dosta.
Kako biste opisali suvremenu Hrvatsku?
Ona je eklatantan primjer apsurdistana. Mogu to objasniti na liku i djelu Josipa Broza Tita. Neosporno je da je taj čovjek povukao mnogo dobrih poteza i da je bio političar od formata kojeg su uvažavali zapadni i istočni predsjednici te oni s kojima je stvorio Nesvrstane. Da nije bilo njega, danas Istra ne bi bila Hrvatska niti bio to bila Dalnmacija. Međimurje bi pripadalo Mađarima, baš kao i Baranja i Slavonija. Zbog svih tih teritorijalnih postignuća, Tita bi trebali najviše glorificirati upravo nacionalisti. No oni, iz neke njima razumljive logike, simpatiziraju Antu Pavelića koji je Rimskim ugovorom Talijanima na pladnju predao pola Hrvatske. Da se razumijemo, ja Tita nisam volio, ako zbog ičega, onda zbog kulta ličnosti koji se gajio o njemu. Ali, zasluge za sve postignuto ne mogu mu se osporiti.
Što se zločina nakon II: svjetskog rata tiče, oni su neosporni i svakoj nevinoj žrtvi valja se pokloniti. No u poratna vremena zločine iz osvete gotovo je nemoguće izbjeći. Bilo ih je i nakon Oluje pa nitko zbog te strahote ne dovodi u pitanje legitimnost Hrvatske. Isto tako ne bismo trebali dovoditi u pitanje plemenitost partizana koji su jedini ustali protiv fašističkog i ustaškog režima. Najviše partizana dala je Dalmacija i stoga mi je nejasno to što je baš tamo primitivni nacionalizam najdublje pustio korijene. Oni kao da daju za pravo talijanskoj ekstremnoj desnici koja viče da su Istra i Dalmacija talijanske.
