Grofova hiža, turističko izletište u Gabajevoj gredi koje vodi Stjepan Pongrac, jedan od malo preostalih slikara hlebinske naive, nominirano je za uglednu nagradu Suncokret ruralnog turizma u kategoriji baš turističkog izletišta, onog koje u svojoj ponudi ima ponudu sa svog OPG-a. Ima vinograd, stočarstvo, poljoprivredu, bavi se samouzgojem povrća, vina, voća, svega što se može doma proizvesti i ponuditi na stol. Recikliraju sve što je god moguće, od biomase, otpad ne ide u kante za smeće već na kompost, u vrt.
– Otvorio sam Grofovu hižu 2019. godine, samo koji mjesec prije korone, prije lockdowna pa nismo mogli dobiti percepciju kako će biti, na koji način, hoće li ili neće biti isplativo. Sin je s curom otišao raditi u Austriju, stariji sin živi u Koprivnici pa sve ostaje na meni – govori Stjepan koji je uređenjem Grofove hiže ostvario neki svoj mladenački san. Devedesetih godina prvi put je čuo za ovakav način turizma. Početkom tisućljeća susjed je prodavao kuću do njegove, ukazala se prilika pa su ju kupili, Stjepan i bivša žena.
Bila je u lošem stanju, gotovo ruševnom, no uspjeli su ju obnoviti i dotjerati, učiniti više no reprezentativnom. Puno toga Stjepan je napravio sam, zapravo sve osim struje, stolarije, pločica i pečenjare. Sam je i bojao kuću, pa je pao s krova i teško ozlijedio kralježnicu, ležao je na zemlji dva i pol sata dok ga nisu pronašli. Bio je pothlađen, imao je temperaturu 32, 33 stupnjeva Celzijeva kad su ga našli. No, to je priča za drugi put.
– Kad smo ju uredili, iz ormara prošlosti javila se neka stara želja. Napravio sam onda i pečenjaru, proširio i kućicu, zamijenili smo sve, od poda do zidova, napravili WC i prikupili sve potrebne dozvole. No, kako smo krenuli, tako smo i stali – podsjeća on još jednom na epidemiju. Ove godine sve je živnulo, napokon. Sada su aktualne pričesti i krizme, a inače ljudi zovu kako bi u Grofovoj hiži organizirali krstitke, proslave, manja vjenčanja, rođendane i slično.
Na imanju ima malog ponija, dva psa, šest mačaka, kokoši, ima mogućnost kampiranja, ljudi mogu doći s konjima. Što se tiče hrane, nema ništa kompliciranog, kuha po najavi i dogovoru s gostima, nudi jednostavnu hranu, roštilj, juhu od domaće kokoši s domaćim rezancima. Na ponudi su i domaće kobasice, krvavice, domaće zelje… Zanimljiva je priča o odabiru imena ovog turističkog izletišta.
– Nekad su mog tatu zvali grof, a prezime Pongrac vuklo je neke plemićke korijene s bečkog dvora. Našao sam u nekim papirima, a i baka mi je pričala da je moj prapradjed bio carski namjesnik na bečkom dvoru, bio je časnik austrougarske vojske, a tada nisi mogao biti časnik ako nisi imao plemićku titulu. Dalje nisam istraživao, a ime mi je bilo baš zvučno da privuče goste – kaže Stjepan. Bivša supruga predložila je ime ‘Štefova hiža’, no s obzirom da takvih ima puno ideja je brzo otpala, priča gazda sa smiješkom.
– Bili su tu ljudi iz Ljubljane, Splita, Zagreba, Njemačke i to po više puta. Iznenadio sam se podravskim gostima, mislio sam da će biti najmanje domaćih ljudi, a pokazalo se da su lokalci i oni iz đurđevačke Podravine česti gosti, to mi je fenomenalno – priča nam Stjepan Pongrac pa dodaje da svaki petak sprema ribu, dravsku na domaći način, u kukuruznom brašnu, kako su nekad slagale naše bake. U Grofovoj hiži ne možete prespavati, no tako nešto je u planu, u budućnosti. Stjepan je umirovljeni branitelj, žali se malo na mirovinu i jednim dijelom ga je to ponukalo da se počne baviti ovim vidom turizma. Bilo kako bilo, sada mu se smiješi nagrada Suncokret ruralnog turizma. Pitanje je samo hoće li to biti bronca, srebro ili zlato.
– To je neka prestižna titula, dobiti cvijet ruralnog turizma, nebitno radi li se o prvom, drugom ili trećem mjestu, ne opterećujem se tim. Znači mi to puno, kad staviš tu nagradu na zid, da ljudi vide, to nešto znači. Netko je bio tu, probao i ocijenjivao hranu i ambijent – kaže Stjepan. Grofova hiža nalazi se i blizu turističke rute zvane Željezna zavjesa pa tu dođu često biciklisti koje Stjepan nerijetko i počasti. Spomenimo još kako unutra stane oko 25 osoba, možda malo više, dok na vanjsku terasu koju je obukao u ceradu stane i više, oko 40 ljudi. Ostane i mjesta za plesati, a i za tamburaše…
