Slušali njegovu glazbu ili ne, zabavljao vas njegov stil humora i komunikacije ili vas ostavljao hladnim, nitko ne može poreći da je Miroslav Škoro jedan od onih rijetkih osoba s hrvatske javne scene koje su desetljećima uspjele ostati relevantne. Naravno, najčešće je to bilo u glazbi, no Škoro je između ostaloga i poduzetnik, vinar, doktor, predavač na sveučilištu, a odnedavno i, gotovo sigurno, kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima. Škoro kao potencijalni predsjednik teorija je koja je prešla razinu “šuškanja” i sada je već dio svih političkih analiza, predviđanja i raščlambi nacionalnih medija. Iako je on sam do izlaska ovog broja nije službeno potvrdio, već će to učiniti, prema svemu sudeći, krajem tjedna, mediji naveliko “bruje” o tome.
Povodom toga, ali i povodom njegovog angažmana na Sveučilištu Sjever, razgovarali smo sa Škorom o političkim ambicijama, predavačkom radu i životu glazbenika i otkrili njegovu ne toliko u javnosti poznatu stranu.
Iako su nam prije razgovora rekli da niste raspoloženi za razgovor o politici…
Sve je politika. Pokušajte izvaditi ribu iz vode, krepat će. Pokušajte čovjeka izvaditi iz politike, dogodit će se isto. Jedino za što nisam raspoložen jesu situacije u koje me guraju, ali ne možete pobjeći od politike. Politika je briga za javno dobro. Sve pokraj vaše kuće je politika. Nogostup između vaše i moje kuće je politika. Dječji vrtić je politika, baba koja prodaje pohane škorpione u Tajlandu je politika.
A tako. Onda ćemo izravno – planirate li se kandidirati za predsjednika Hrvatske?
Ako u neko dogledno vrijeme, a na dobrom sam putu, budem u samom sebi artikulirao nešto što bi bilo vrijedno odricanja, žrtve i zalaganja, ja ću to napraviti. Živimo u sustavu koji je dosad bjelodano pokazao da je neuspješan. Charles de Gaulle je rekao krasnu rečenicu, “Politika je preozbiljna stvar da bi se njome bavili političari”. Ako smislim nešto na tom tragu, pokušat ću to izložiti ljudima.
Što možete ponuditi budućim biračima?
Ponašat ću se onako kako se ponašao Sokrat. On je jednom zgodom, kada su ga pitali što je demokracija, rekao “Vidite li mene?”, na što su mu odogovorili da ga vide. “Vidite li ona dva čobana”, upitao ih je. “Vidimo”, rekli su. E pa demokracija je kada njih dvojica dignu ruke, ja sam u manjini. Ja moram naći način da ta dva čobana uvjerim u činjenicu da bi bilo bolje da promijenimo situaciju i stvorimo uvjete da svi živimo sukladno članku 1. Ustava Republike Hrvatske, a to je da vlast proizlazi iz naroda i da je za narod. Pritom i da se brinemo o državi, da bude naša, socijalno osjetljiva i na korist svima nama. Ne može biti postavljena ovako partitokratski kao sada. Htjeli mi to priznati ili ne, to je loše, a rezultat je velik javni dug, kompromis i nemogućnost reformi jer se sve zasniva na projektnoj suradnji – ako ti meni ovo, ja ću tebi ono. Nema od toga ništa.
Jeste li zbog tog sustava koji ne funkcionira izašli iz HDZ-a?
Otišao sam iz HDZ-a jer sam shvatio da je to svedeno na razinu pukih glasača koji moraju biti u 13 sati u Saboru, dizati ruku ili stisnuti gumb, a nisu ni za to dovoljno sposobni pa stisnu krivi. Ne može se glasati za ljude tako da glasujete za 1, 3 i 5. Moramo znati tko su ti ljudi, zašto su oni tu i koje su njihove reference. Osobno, smatram da postoji sposobnost i nesposobnost. Ako možemo napraviti to da sposobni ljudi rade neke stvari, super, ako ne možemo, ja ću se prvi maknuti. Ne bi mi bilo prvi put.
Kao ekonomist, koje biste reforme savjetovali premijeru da ih provede čim prije?
Savjetovao bih mu ono što je mene naučila moja mama – smanjiti potrošnju, povećati prihode, vratiti dugove, biti na nuli i idemo dalje. Sve drugo je mlaćenje prazne slame.
To je rekla vaša mama?
Moja mama. Nije rekla baš tako, ali tako je radila. Kada je imala dvije svinje, a bila je dužna, prodala je jednu, vratila dugove. Mi smo malo gladovali, konsolidirali se, ali nakon toga smo išli od nule. Drugačije ne ide, nemoguće je, matematički ne stoji.
Prvenstveno vas percipiraju kao glazbenika i zabavljača, imate određeni imidž u javnosti i mnogi ne znaju za vaše druge interese. Između ostaloga, odnedavno ste i predavač na Sveučilištu Sjever. Shvaćaju li vas zbog tog imidža studenti manje ozbiljno nego neke druge predavače?
Moguće. To se uči u trećem razredu srednje na psihologiji, a zove se halo efekt. Normalno da postoje predrasude i stereotipi, no najbolje je doći na moje predavanje. Primjenjujem pedagoške i didaktičke principe koje je još uoblličio Jan Komensky, koji govorio kako treba ići od jednostavnog ka složenom, od manjeg prema većem i slično, ljudima treba približiti određenu temu, a zatim ju “uozbiljiti” i doći do cilja. Najbolje je da me studenti vide na predavanju i sami dožive, nema smisla da govorim da sam ovakav ili onakav. Djela govore, riječi su tu samo da ih opišu.
Otkud uopće Miroslav Škoro na Sveučilištu Sjever?
Kada govore o nama glazbenicima, govore vrlo pogrdno. Upotrebljavaju riječi kao što su “estrada”, ne volim tu riječ. Svugdje u svijetu gdje sam živio koristi se druga riječ, a to je umjetnik, “artist”. Svatko od glazbenika prolazio je kroz razdoblja i situacije u kojima je bio negiran. Primjerice, jedan Verdi je bio strahovito negiran. No, zahvaljujući tome što sam imao dovoljno vremena, volje i upornosti usvajao sam metodologiju koja je prihvaćena u nekim drugim sferama, poljima i znanostima pa sam to primijenio na svoje polje. Zahvaljujući tome sam doktorirao na temi koja se bavi modelima upravljanja raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije, a zahvaljujući poznanstvu s profesorom Rončevićem, koji radi na Sveučilištu Sjever, dobio sam ponudu i imam priliku i čast ovdje stjecati uvjete i kavalifikacije ne bih li, danas-sutra, bio izabran u zvanje.
Kako je tekao Vaš put do doktorata?
Cijelo moje obrazovanje išlo je na jedan način koji, usuđujem se reći, nije bio pretenciozan i sa nakanom da se bavim isključivo i jedino znanošću i znanstveno-nastavnim radom. Radio sam to zbog sebe. Osnovnu školu nisam završio na vlastiti zahtjev, već zbog toga što je to bilo nužno, poslije toga i gimnaziju pa sam kasnije postao građevinski inženjer, zatim nešto malo išao na ekonomiju… A cijelo to vrijeme htio sam biti glazbenik, i to sam i postao. Međutim, biti glazbenik na našim prostorima ne znači da se čovjek time može baviti na način na koji se bave oni koji imaju daleko veće tržište nego što ga imamo mi. U tome ima puno slobodnog vremena i ja sam to slobodno vrijeme posvetio tome da pokušam vidjeti mogu li se usvojiti neki modaliteti i znanstveno-nastavni pristupi tom mom poslu, ne bi li tom poslu dali malo ozbiljnosti.
Smatrate li da možete studentima pružiti ono što se očekuje od jednog sveučilišnog profesora?
Živimo u vremenu kada je mnogo ljudi nekvalificirano i nekompetentno, ali se proglašava svim i svačim. Ja tome nisam sklon. Jako volim institucionalna rješenja i zato mi je zadovoljstvo na ovaj način i nešto naučiti i stjecati uvjete da idem dalje. Nakon 57 godina života, iskustva i obrazovanja koje imam mislim da studentima mogu ponuditi nešto što objedinjuje i teoriju i praksu. Mnogi završe školovanje i uklope se u sivilo masa jer si nisu u stanju, niti im je to u stanju naše obrazovanje, priskrbiti dovoljnu količinu prakse. Nitko ne očekuje ovo od mene, kada me vide, svi samo misle “On pjeva, on je pjevač!” A odjednom, on nešto zna. To me fascinira. Ja volim biti na sceni, volim zabavljati ljude, jer to je vrlo teško. Dajem mogućnost svakome da dođe u Donju Stubicu, popne se na pozornicu i zabavi tisuću ljudi. Neće mu poći za rukom. Ja mogu to, a mogu i predavati. Zašto? Zato što sam se obrazovao. Poručujem svim mladim ljudima, obrazujte se. Što vas košta da pročitate knjigu? Da imam malo više vremena, doktorirao bih svake dvije godine.
Kao dio obrazovnog sustava, smatrate li da je budućnost obrazovanja u manjim i uže specijaliziranim sveučilištima poput Sveučilišta Sjever ili u mastodontima poput Zagrebačkog sveučilišta?
Snažno se zalažem za decentralizaciju. Međutim, tu su dvije stvari. Jedna je ta što smo mi mali narod s malim potencijalima, kada se govori o resursima i kapitalu. No, kada se govori o radnoj snazi, tu možemo biti kompetitivni zato što se tu referiramo na čovjeka. Čovjek rođen u Berlinu, u Koprivnici ili u zabitom selu u Africi je čovjek koji ima svoje potencijale. Da bi ih razvio, mora doći u mogućnost da se susretne s obrazovanjem. Zašto bi svatko tko ima talent i potencijale, poput primjerice Nikole Tesle koji je rođen u malom Smiljanu, nužno morao otići baš u Zagreb da bi se obrazovao? Treba li sveučilište u što više gradova? Da, apsolutno da, to je jedina tvornica u kojoj možemo proizvesti nove Tesle i Ružičke. To je jedan od načina na koji možemo eksploatirati resurs ljudskih potencijala.
Znači li to da bi se, ako krenete u smjeru ostanka u visokom obrazovanju, postupno micali s glazbene scene?
Ne. Ne mogu se maknuti jer bi to značilo da bi netko morao amputirati dio mene. Što god da ću raditi od danas pa do kraja svog života, glazba je nužan dio svega toga. Mama mi je davno rekla da se u zlu ne smijem poniziti, a u dobru uzvisiti. Jako dobro znam čemu mogu zahvaliti sve ovo što imam u životu, a to je prije svega činjenica da sam glazbenik. I jako sam ponosan na to. Veseli me što me, kada me u posljednje vrijeme spominju u nekim drugim kontekstima, omalovažavajući svrstavaju među glazbenike. Glazbenik je bio i Mozart, i Beethoven, Papandopulo i Ivan pl. Zajc.
Ostanimo kod glazbe. Ove godine je 30. rođendan Vaše vjerojatno i najpoznatije pjesme, “Ne dirajte mi ravnicu”. Planirate 30 koncerata tim povodom, kako će to izgledati?
Želio sam da ti koncerti budu drugačiji pa smo se potrudili i napisali partiture za 15-ak skladbi. Ono što inače radim je da jedan prateći sastav od 5-6 ljudi svira na koncertu, no kada radite koncerte ove veličine, ne koristite sintetizirane zvukove, nego prave, žive svirače. Brzo živimo, brzo se hranimo, brzo kolaju informacije, no mnogo je ljepše kada će h-mol odsvirati orkestar od 50-ak ljudi nego jedna baterija, kada pjeva prateći zbor… To je mali povratak renesansi jer danas više nemamo vremena za takve stvari i takve koncerte. Idući koncert je u Vukovaru i tamo ću raditi na taj način, sa zborom i orkestrom, dok ću, primjerice, u Imotskom okupiti nekoliko klapa, puhački orkestar i mandoline. Nadam se da ću na taj način uspjeti prikupiti 30 koncerata na kojima ćemo glazbu tretirati kao svečanost. Danas je glazba obezvrijeđena, može je se pretvoriti u nule i jedinice, stalno nešto svira ni od kud. Kada se tuširate, možete slušati operu. Prije ste morali ići u operu da biste je slušali. Tehnologijom smo uspjeli to obezvrijediti, strpati u male uređaje, mobiteli sviraju, papuče sviraju i sve je svedeno na razinu cijene pijeska u sahari, a to je, vjerujte mi, vrlo malo.
