[GLASOV INTERVJU] B. Jelušić: Nije pjesnik svatko tko zna izdrndati rimu, stvara se percepcija poezije kao buncanja nad dimovima i opijatima

Književnica i pjesnikinja Božica Jelušić ovogodišnja je dobitnica prestižne nagrade Tin Ujević koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za doprinose u hrvatskom pjesništvu. Povjerenstvo je jednoglasno odlučilo da se Nagrada Tin Ujević za najbolju novu zbirku pjesama objavljenu od svibnja 2018. do svibnja 2019. dodijeli Božici Jelušić za knjigu „Kotačev slavopoj“. Tim povodom, nakon duljeg vremena, ponovno smo na obiteljskom dvoru Barnagor s nagrađenom književnicom porazgovarali o njezinom životu i radu.

Naš zadnji susret bio je povodom obilježavanja 65 godina vašeg života i 45 godina književnog stvaralaštva. U međuvremenu ste napisali više knjiga i dobili nekoliko književnih nagrada?

Nalazimo se kod totemskog stupa koji je podignut povodom spomenute obljetnice. Sve što se dogodilo nakon nje, ukazuje na kontinuitet i nastojanje da moj književni rad dobije oznaku stalnog posla usavršavanja zanata. Smatram da je to razlika između amaterizma i profesionalnog bavljenja književnošću. Ta razlika je na prvi pogled gotovo neprimjetna, ali ona čini suštinu pitanja; što znači baviti se književnošću? To znači svakodnevno biti u tijeku, neprestano čitati, razmišljati, tražiti teme, uočavati detalje, kad se zamoriš od jednog posla, krenuti na drugi. Ne može se uvijek pisati poezija, ona je komplicirana i složena, ali možemo pisati o poeziji, povremeno ulaziti u neke meandre proze, možemo raditi dnevničke bilješke ili se na kraju slagati, ili svađati se sa svojom lektirom. Ja radim sve to, ali radim bilješke i na svojim brojnim putovanjima nakon kojih nastaju putopisi. U tom smislu, petoknjižje o kojem je već pisano, obuhvaća poeziju na standardu, poeziju na dijalektu, putopise, eseje i poeziju za djecu. Naravno da je taj izbor mogao biti pet drugih književnih vrsta kojima se ja također bavim.

Što je nastalo u međuvremenu?

Nastale su konkretne knjige. Jedna se zove „Sredinom mojih dana“. To su dnevnički i filozofski zapisi. Druga knjiga nosi naziv „Kotačev slavopoj“ i to je zbirka pjesama. Ostatak je zapravo strogo zavičajno artikuliran. U stilu moje tvrdnje da čovjek ima svoje čvrste korijene samo u zavičaju, i tu je najuspješniji kad se bavi prostornim energijama, prirodnim fenomenima ili kad jednostavno uživa u bliskosti sa zavičajnim krajolikom. Napravila sam jednu knjigu u stihovima na kajkavskom za djecu i nazvala je „Legenda o Picoku“. To je knjiga za vrtićarce i osnovnoškolce, za sve one koji tu legendu žele osvježenu, i u nekoj novoj, prihvatljivoj verziji.
Druga knjiga meni je životno važna i nastajala je trideset godina. Pod nazivom „Dravom i Podravljem“, u njoj su sakupljeni moji dravski dani, ili kako ih ja zovem, dravodani. U njoj je objavljeno devedesetak fotografija mojih vjernih suradnika, te mojih crteža na licu mjesta. Fotografije koje su snimili Nikola Wolf, Andreja Dugina, Ivan Nemet, Zvonimir Ištvan, Boris Kovačev, Robert Rodman i ja, prikazuju dravska godišnja doba, a zabilježena su i ona mjesta koja danas više ne postoje. Knjiga je zamišljena da nas još više poveže s Dravom koja je hranila sve ove šume hrasta lužnjaka, hranila bogatu crnicu i konake iz kojih su kasnije nastala organizirana naselja. To što nad Dravom neprestance već trideset godina visi prijetnja presizatelja u prostor, koji bi pod svaku cijenu njezinu snagu pretvorili u kilovate, to je opasno i žalosno, a rekla bih zapravo i sramotno, jer imamo prvo ekološko društvo osnovano u Đurđevcu pred trideset godina koje se od prvih dana uključilo u kampanju zaštite rijeke. Danas, bez potrebnih sredstava mi više ne možemo Dravu braniti, ali ovom knjigom želim joj dati posvetu. Knjiga je moj dug zavičaju i kruna mojih ekoloških bavljenja zavičajnim prostorom.
Treća knjiga je malo ležernija, i zove se Pjesko, pješčani dječak. To je priča o kročenju đurđevačkih pjesaka i o pretvaranju prirodnog krajolika u kultivirani, o borbi čovjeka i prirode. Slikovnica za koju je ilustracije naslikala Gordana Špoljar Andrašić, namijenjena je osnovnoškolskoj populaciji, ali i svim posjetiteljima Grada Đurđevca koji žele jedan autentični suvenir.

Koliko vam znači suradnja sa slikarima?

Suradnja sa slikarima mi jako mnogo znači. Ja sam 45 godina prisutna u likovnoj kritici, u predgovorima i organizaciji izložbi. Moje prvo radno mjesto bilo je u Hlebinama i to me je čini mi se, učinilo doživotnom suradnicom Galerije Hlebine, a isto tako i Galerije naivne umjetnosti u Zagrebu, i nekih drugih na gornjohrvatskom prostoru. Meni osobno važno je da sam si uspjela u svoj suradnički tim priključiti nekoliko zanimljivih i značajnih slikarskih osobnosti. Na prvom bih mjestu istaknula suradnju sa slikarom Ivanom Andrašićem s kojim sam napravila vrijedne mape i koji je veoma suptilno ilustrirao i ovu moju nagrađenu knjigu Kotačev slavopoj. Kada sam u nekom novom projektu, dovoljno je da nazovem nekog od njih „s kojima se razumijem već nakon pola rečenice“, i on će u likovnom smislu odraditi sve moje zamisli. Poznato je da je moja poezija u klasičnom metru, u klasičnom sroku, i da je zasnivana na klasičnim instrumentima poezije, pjesničkoj slici i metafori. Kad nađem slikara koji razumije pročitati metaforu i pjesničku sliku, to su onda i estetski lijepe knjige. Ja želim da to bude kultni predmet građanskoga svijeta i života, i da knjiga dobije status koji je izgubila i da imati knjigu u kući znači imati dragocjen predmet koji će naslijediti djeca i unuci.

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Tin Ujević stiglo je 59 knjiga, a stručni žiri upravo je knjigu „Kotačev slavopoj“ proglasio najboljom. O kakvoj je knjizi riječ?

Knjiga „Kotačev slavopoj“ je doista dobila najvrjedniju pjesničku nagradu u Republici Hrvatskoj, ali bih voljela spomenuti i moju prethodnu knjigu iz „petoknjižja“ pod nazivom „Ftič kesnokrič“ koja je u Varaždinu dobila također vrijednu nagradu Katarina Patačić. Patačička je bila naša plemkinja koja je prva pisala na kajkavskom, i zaista mi je drago da sam nakon trideset godina bavljenja kajkavskim izrazom, i pored svih nagrada koje sam dobila na kajkavskim recitalima, dobila konačno i željenu Patačičku. Nagrada Patačić mi je ženskom rukom otvorila put Ujeviću.

Do sad ste za svoj književni rad dobili mnogobrojna priznanja i nagrade. Što vam znače nagrade?

To me uvijek pitaju i uvijek se nađem u istoj dilemi kako da odgovorim na pitanje i da budem pristojna, da u okvirima očekivanoga komplimentiram onima koji su me nagradili. Međutim, ja ovaj put neću kazati; nagrade mi mnogo znače i stimuliraju me na daljnji rad, da sam prepoznata i slično, jer je to zapravo samo gomila fraza. Meni nagrade znače da je netko ispravno, pametno i pozorno pročitao ono što ja pišem. Držim da mi većina tih nagrada pripada, i da su trebale doći i prije, no kao da sam ja sama sebe jednim stihom pomalo uklela, jer sam napisala stih koji glasi: „Sve stvari jednom dođu, ali neke prekasno!“ Dvije državne nagrade nisam dobila, a mislim da sam ih trebala dobiti. Za jednom čeznem od studentskih dana, no zbog nekih nedobronamjernih ljudi toliko se promijenila i destruirala, i da je danas dobijem, sigurno bih je odbila. Međutim, to nije bitno, jer ne smijemo u svjetlu ove velike i radosne nagrade emanirati gorčinu zbog nečega što nam je pobjeglo. Mislim da je Ujević po dimenzijama stup hrvatske književnosti u smislu da se oko njega može graditi velika kuća duha, a on je pravi svećenik riječi. Meni imponira njegova široka erudicija, beskrajna marljivost, njegovo snovidljivo shvaćanje poezije i njegov termin „vasionac“. On je bio prvi „vasionac“ i duhom je putovao po istočnjačkim i zapadnim kulturama. On je i kozmopolit jer je godinama živio u Parizu i drugdje u svijetu, nadišavši regionalne granice.

Kakav je osjećaj bio na svečanosti u Vrgorcu na primanju ove prestižne nagrade?

Osjećala sam se uzbuđeno, kao na svojim počecima, baš kao skromna školarka koja je na nekoj životnoj maturi osvojila najviše što se može. Na tom crvenom Tinovom tepihu, doista mi je bilo kao da otvaram neka velika vrata u prostoru poezije, i doživjela sam bogoštovni trenutak. Očala me Ujevićeva kula koja će možda jednom biti meka za sve ljubitelje poezije, jedno mjesto gdje će se te blagotvorne energije slijevati, pored onog divnog parka s rijetkim drvećem. Ova je nagrada visoka u svemu, ali visoko i obavezuje. Ona nalaže da nikada ne popustimo ispod svoje mjere, da nikada ne odemo u nekakvo podzemlje dopadljivosti i da nam je ona važnija od kvalitete.

Što je za vas poezija?

Danas mnogi autori idu na prvu loptu i svidljivost i šokantnost im je najvažnija. „Drska atrakcija teksta“ može uspjeti samo kod genijalnog pjesnika, a takvih je malo. Mali imitatori, klonovi, i cijela kamparserija i serija pjesničke nedonoščadi, pod drskom atrakcijom teksta uvodi vulgarizme, razbijanje sintakse, besmisao, ne metajezičnost nego bez jezičnost. Događa se jedna potpuno kriva percepcija poezije kao nekakvog augurskog buncanja nad dimovima i opijatima. Zanavijek pamtim riječi Zvonimira Goluba koji je rekao; Kakva je to pjesma koja se ne može prepričati, kakva je to pjesma koja se ne može odrecitirati, kakva je to pjesma koja se ne može upamtiti?
Pjesma ima tijelo teksta koje funkcionira za sebe, pjesma ima sadržaj, ne mora imati nekakve strašne opise, jer pjesma nije opisna, ona je zgusnuta, ali ona mora imati razlog postojanja, da ste zabilježili neki trenutak svojega života, svoje osjećajnosti koju želite podijeliti i s ljudima. Bojim se da je u modernoj poeziji sve manje takvih pjesama za čitanje, recitiranje, za pamćenje i držanje knjige ispod jastuka. Kad ste u nekoj intelektualnoj ili emotivnoj tegobi, jednostavno otvorite svoju najmiliju pjesmu i u njoj nađete odgovor. Takvih pjesama gotovo da više i nema, što zamjeram pjesnicima jer mislim da su to svojim čitateljima dužni.

Osim što puno pišete, često i putujete?

Putovanja, putopisi i želja za promjenom također čine važan dio moga života. Ovih dana vratila sam se iz Vojvodine krcata dojmovima kao kakav starinski brod, i upravo ih artikuliram u jedan putopis. Na natjecanju Franjo Horvat Kiš u Loboru dobila sam 11 nagrada, a na zadnjoj dodjeli dobila sam i zahvalu časopisa Kaj. Shvatila sam da bi bilo pristojno malo apstinirati pa već dvije godine nisam sudjelovala na natječaju. Međutim, ako je to stvar podizanja ljestvice, onda ću ipak poslati putopis da se autori potrude doseći tu ravan. Podizanje ljestvice važno je i zbog toga jer se u Hrvatskoj, na žalost gubi hijerarhija.

Kako to mislite?

Mislim da ljudi promašuju nišu. Autori iz amaterske pozicije žele konkurirati na profesionalnom nivou, ali ne žele prihvatiti uzuse i tajne zanata. Ne žele jaram, ali žele uspjeh, žele prvi stići na cilj. To je nemoguće. To je miješanje lončića, pa dobivamo kaotičnu situaciju kakva upravo danas vlada na hrvatskoj literarnoj sceni. Radi se o tome da na raznim festivalima lokalnog i državnog karaktera podjednako konkuriraju članovi Društva Hrvatskih književnika i ljudi koji su prekjučer počeli pisati. Ne smije se dopustiti da netko takav kaže; Znate, ja sam na natječaju pobijedio(la) Božicu Jelušić. To je smiješno, jer su to dva potpuno različita metra. To je načelo svidljivosti; ta se pjesma svidjela žiriu ili publici, a nije se gledalo na zanatsku perfekciju, jeli to uopće pjesma po svim pravilima pjesme, je li to teški sonet, trajna literarna vrijednost. Mislim da je krajnje vrijeme da se uspostave neki parametri profesionalnog pisanja, pisanja po svjetskim mjerilima. Jer nije pjesnik svatko tko je u stanju izdrndati neku rimu! Nakon objavljene tri tanke svešćice pjesama koje su se svidjele vašoj obitelji, krsnim kumovima, učiteljici iz osnovne škole i vašem velečasnomu, ne možete se odmah potpisivati kao književnik ili književnica. To je jedan dobro artikuliran i plasiran hobi, ali još uvijek nije relevantno pisanje.

Nagrađena knjiga Kotačev slavopoj svjetlo dana ugledala je u izdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica…

Sretna sam da već više godina uspješno surađujem s ovom izdavačkom kućom. To je zaista povlastica, jer lijepo je biti nečiji kućni autor, javiti da imaš nešto novo, dogovoriti se s izdavačem i znati da će to imati siguran plasman i doći do željenih adresa. Stoga, budući da za godinu i pol slavim sedamdesetu obljetnicu života, razmišljam o jednom veoma serioznom projektu, da napravim jednu veliku, snažnu knjigu, koja bi bila presjek svega čime sam se bavila.