Koprivničanac Marko Fogl prije mjesec dana uputio se na put motorom od Novog Zelanda do Koprivnice. Iza njega je Australija pri čemu je prošao ukupno 5800 kilometara.
– U Melbournu je baš sve počelo krivo, izgubili su mi ključeve od motora, carina je zaboravila ocariniti motor, papiri su bili na krivom mjestu i zbog toga sam kasnio šest dana. Baš mi je drago da mi se tata odlučio pridružiti prvih tjedan dana jer sam stvarno bio u šoku na početku kada sam shvatio da počinjem avanturu oko svijeta i preplavljen bio emocijama i svemu – rekao nam je Marko.
Unatoč lošem početku, ono što ga je očaralo bile su boje prirode kod izlaska i zalaska sunca, sloboda kretanja s motorom, promjena klime i prirode diljem Australije – zelenila na jugu, pa razne pustinje i na kraju tropska klima na sjeveru, kao i upoznavanje raznih ljudi i izmjena iskustava.
No, bilo je, kako kaže i nekoliko nezgodnih situacija.
– Klokani viši od mene su mi izletjeli dva puta ispred motora kad sam vozio 110 kilometara na sat. Brzo sam shvatio da bilo kakva vožnja mora završiti dva sata prije zalaska sunca zato što su tada životinje najaktivnije i sklone trčkaranju preko ceste – rekao je Marko.
Dio putovanja kroz Australiju namjerno je želio voziti kroz pustinju, daleko od glavne ceste, kako bi iskusio izoliranost i divljinu.
– Kroz te dionice često me oprao strah kad bih počeo razmišljati što ako mi se motor pokvari ovdje ili zaglavim u pijesku. Bio je to poseban osjećaj vratiti se na glavnu cestu nakon tisuću kilometara provedenih u pustinji i crvenoj prašini.
Malo je bilo zastrašujuće probuditi se svako jutro i prije izlaska iz šatora provjeriti ima li zmija i pauka u okolici šatora. Vidio sam dvije zmije u kamp parku. Nisam neki ljubitelj zmija pa nije bio baš ugodan prizor.
Nije mi bilo ugodno probuditi se usred noći u čuti kako nešto skakuće oko šatora, a ne znaš što je to točno. Neki klokani su stvarno veliki i stvaraju veliku buku kada se kreću – kazao je Marko.
Putujući kroz Australiju, u sredini pustinje, svjedočio je drastičnim promjenama temperature i to u razmaku od nekoliko sati s 36 Celzijevih stupnjeva na dva.
– Brzo sam shvatio kako moram što prije doći do destinacije i dići šator prije nego što temperature padnu. Oprema je od početka bila isplanirana za velike raspone temperature. S obzirom na to da ću prolaziti kroz Nepal i Pakistan gdje očekujem velike minuse kad dosegnem Himalaje i slična područja, neće mi biti problem spavati na temperaturama i do -8 Celzijevih stupnjeva. Uglavnom vrućine su bile tijekom dana kad sam i najčešće vozio. Nosim odijelo s punim oklopom koje je crno i teži nekih 15 kilograma pa kad bih stao razgledavati, fotografirati ili odmoriti, odmah bih se oznojio i brzo postane neugodno kretati se – objasnio je.
Napomenuo je kako je krajnja destinacija putovanja kroz Australiju bio Darwin.
– Motor sam dobro oprao, isključio bateriju i spakirao ga na brod za Istočni Timor, malu zemlju na rubu Indonezije gdje ću ga dočekati za 10-ak dana. Na brod nisam mogao tako da ću avionom do Timora – zaključio je.
Nakon što je obišao cijelu Australiju, još uvijek mu je teško shvatiti veličinu ovog kontinenta, prostranstvo i izoliranost unutarnje Australije.
– Čudno je voziti 900 kilometara kroz pustinju i jedva vidjeti drugu osobu. Riječ je o 5800 kilometara od jedne strane zemlje do druge! Primjerice, od Moskve do Zagreba ima 2300 kilometara. Proveo sam mjesec dana u Australiji, a vidio samo kap u moru svega što ova ogromna i predivna zemlja pruža. Imam osjećaj da bi osoba mogla godinama putovati i još ne vidjeti sve – zaključio je Marko.
Napomenuo je da su mu ovo putovanje obilježili predivni trenuci, iskustva, prizori i prijateljstva.
– Svaki dan bio je novi korak u nepoznato i postao sam ovisan o tom osjećaju. Začudio sam se koliko su ljudi otvoreni i spremni pomoći jednim drugima kada su udaljeni od civilizacije. Često su mi ljudi prilazili i nudili vodu, gorivo i ostale potrepštine. Baš je divan osjećaj sprijateljiti se s nepoznatim ljudima u takvim okolnostima – naglasio je Marko.
