Pizza… fina mirišljava Margherita, hrskava korica Napolitane, sočna Vesuviana, slasna Capriciosa… cure li vam već sline? Zamislite sada da vam netko kada ste gladni poput vuka i stojite pred vratima pizzerije kroz koja se šire slasni mirisi, uruči redni broj i priopći da morate pričekati nekoliko minuta dok se ne oslobode stol i stolac kako biste omastili brk slasnim pripravkom od tijesta, rajčice i po želji vam dodanih sastojaka. Mi Podravci na našem bi se domaćem terenu, garantirano razočarano okrenuli i za života se više na to mjesto vratili ne bismo. No, takav je obrazac ponašanja svakodnevica u talijanskom Napulju koji slovi kao mjesto odakle je pizza pred gotovo 150 godina krenula u svijet. Redovi se, doduše, pa i redni brojevi stvaraju i dijele pred dvije najpoznatije i najrazvikanije pizzerije, i to one u vlasništvu obitelji Sorbillo, a stoji se i pred onom naziva Da Michele. U ostalim se pizzerijama, primjerice, već vrata do ovih, do stola dolazi prilično lako i jednostavno.
Zanimljivo, u drugoj spomenutoj pizzeriji na meniju nude samo dvije vrste pizze i to onu originalnu, prvu od prvih, kraljicu svih pizza – Margheritu i jednu sličnu joj, ali bez mozzarelle, odnosno tijesto premazano rajčicom na koju su pobacani češnjak i bosiljak. I na ovu bi se ponudu brojni „mi“ u domaćim okolnostima okrenuli i zahvalili na gostoprimstvu, ali ne i u Napulju. Tu se čeka koliko se mora ne bi li spoznali tajnu ovog talijanskog specijaliteta koji je osvojio svijet. A sve je, kažu, počelo 1889. godine kada je u posjet Napulju stigla kraljica Margherita di Savoia i od najpopularnijeg pizzaiola Raffaela Espostia tražila da joj napravi svoj specijalitet. Ovaj je, pak, u njenu čast osmislio pizzu nadjevenu crvenom rajčicom, bijelom mozzarellom i zelenim bosiljkom, što je bila asocijacija na boje talijanske zastave. Kraljicu je naravno pizza oduševila, a u njenu čast od tada nosi naziv “pizza Margherita” i do dan danas je najpopularnija pizza na svijetu.
I zbilja, pizza koju tamo spravljaju ostavlja neki poseban okus u ustima pa nakon prvog griza zaboravite i na red u kojem ste čekali, a oprostite i to što su vam izbor suzili tek na dvije vrste izvorno talijanske delicije.
A sad, dosta o pizzi. Napulj, talijanski Napoli, kojeg turisti posjećuju u koje god doba godine, obiluje i hrpom drugih detalja po kojima je nadaleko poznat. Primjerice, iz škrinja pretrpanih slasticama koje vas vrebaju duž ulica, valja vam pod broj jedan izabrati sfogliatellu odnosno lisnati trokutić punjen rikotom koji vas nakon prvog griza transportira u drugu realnost, a odmah nakon toga, poznatu slasticu zvanu babà koju je moguće upakirati u raznovrsne preljeve, no originalna je, s obzirom na to da ju je prodavačica prelila bijelim rumom bez pitanja, vjerojatno upravo baš ta.
Crvena papričica još je jedan od simbola ovog talijanskog grada, kojeg su osnovali Grci, a danas je središte pokrajine Campanije, smještenog na obali Tirenskog mora, a rasprostrtog podno Vezuva. Crvena papričica, Pulcinella, Cuore di Napoli (op.a. napuljsko srce), Maradona kojeg štuju gotovo ravnopravno sa San Gennarom, gradskim zaštitnikom, SSC Napoli zbog kojeg danima uoči utakmica plave zastave vijore gradskim ulicama, a zbog kojeg se na utakmicama srčano izvikuju i najkreativnije psovke…sve je to Napulj.
Živahan je to mediteranski grad kojeg karakterizira kaotičan promet. To je i pomorska luka s milijun stanovnika i gustoćom od 8260 njih po kilometru četvornom, što znači da je poprilično napučen, a u njemu cvate i kriminal. Upravo na njegovim ulicama ordiniraju pripadnici najpoznatije talijanske kriminalne organizacije mafijaškog tipa, Camorre. Bez obzira na sve, neopisiv je gušt izgubiti se u ulicama Španjolskog kvarta pa u nekom od barova s nogu strusiti espresso, baš poput pravog Talijana ili se uvaliti na neku od terasa i osvježiti hladnim Aperolom, mješavinom likera od naranče i prošeka.
Osim službenog talijanskog, u gradu se govori i napolitanski. Njega ćete često čuti od uličnih prodavača koji vam na svakom koraku u strogom središtu grada pokušavaju uvaliti suvenire poput zvončića u obliku crvene papričice, a usput nad vama čarobiraju i izgovaraju niz nerazumljivih rečenica u dijalektu kojim vam žele sreću, ljubav i zdravlje…navodno…
Kad ste već u Napulju, onda vam na listi „must see“ svakako mora biti obližnji otočić Capri. Udaljen svega sat i 20 minuta vožnje trajektom iz napuljskog zaljeva ostavlja bez daha čim na njega kročite nogom. Iako je kraj veljače poprilično mrtav za turističke posjete, otok je svakako vrijedno doživjeti i u ovo doba godine. Zidari i majstori kojekakve vrste u ovim danima premašuju broj turista. Užurbano se radi kako bi sve bilo spremno za početak nove sezone koja započinje s nadolazećim uskrsnim blagdanima. Otok je to limuna, naranči, raskošnih vila i odredište najbogatije svjetske kreme i elite. Iz mjesta Capri do drugog naselja Anacapri moguće je doći javnim prijevozom, mini busevima s tek osam sjedećih mjesta. Kad se negdje nasred uspona i usred jedne od serpentina domaća „signora“ krene križati i mrmljat Očenaša u bradu, u pitanje se dovodi i kolika je opravdanost i svrha vašeg putovanja. Ipak, Anacapri svojom pitomom arhitekturom i prekrasnim pejzažima ublažava proživljene mučne trenutke.
Još jedna destinacija koju valja obići ukoliko ste u Napulju su gradovi duž obale: Sorrento, Positano i Amalfi. To su naselja čiji su stanovnici svoje nastambe sagradili duž i ugradili u stijene morske obale. Šarene kućice koje sežu od razine mora pa stotinu metara u visinu stvaraju bajkovit dojam. Zalasci sunca na ovim su lokacijama uspomena za cijeli život.
Do spomenutih destinacija vodi cesta koju preporučam samo onima zdravog i praznog želuca, a za svaki slučaj, ukoliko Zdravomarijo ne znate napamet, ponesti sa sobom molitvenik, nek’ se nađe za svaki slučaj, čisto da skratite vrijeme vožnje dok ne izađete iz autobusa.
