Vesna Mađarić vrsna je koprivnička infektologinja koja je do sada brojnim zdravstvenim akcijama ukazivala na važnost preventivnog djelovanja u očuvanju zdravlja pojedinca, ali i društva. U ovotjednom razgovoru kojeg smo vodili u njenoj ambulanti u sklopu Odjela infektologije u Općoj bolnici dr. Tomislav Bardek, naša je sugovornica ukazala na ozbiljan problem koji prijeti čovječanstvu.
Kao infektolog, osoba ste koja ima poprilično jasnu predodžbu o tome kako bi mogao izgledati sudnji dan. Vi to mračno razdoblje čovječanstva nazivate postantibiotskom erom. Možete li nam objasniti tu sintagmu?
Razdoblje u kojem će se čovječanstvo nalaziti na ivici ponora jest ono kad će bakterije postati rezistentne, odnosno otporne na antibiotike. U toj mračnoj budućnosti ljudi će, moguće je, umirati od bolesti koje danas smatramo potpuno bezazlenima i koje liječimo u hodu, poput recimo nekih kožnih bolesti, upala pluća ili infekcija mokraćnih putova. Obistine li se takva predviđanja, fatalne bakterijske zaraze širit će se znatno brže nego danas. Njih će pospješivati nedjelotvorni lijekovi i veća mobilnost ljudi nego što je to bilo prijašnjih stoljeća.
Možemo li spriječiti takav mračni scenarij ili ga barem odgoditi za koje desetljeće, stoljeće ili tisućljeće?
Smatram da možemo. Za ono što će se u tom pogledu zbivati odgovorne su generacije koje danas hodaju zemljom, liječnici koji u ovom trenutku propisuju recepte za antibiotike, osoblja koja u domovima za starije i nemoćne brinu o našim roditeljima i bakama. Uglavnom, sprječavanje neracionalnog korištenja antibiotika jest danas glavno oružje protiv bakterija.
Ne razumijemo, kako nekorištenje lijekova protiv zločestih bakterija može biti glavno oružje protiv njih?
Nisam rekla da ne treba koristiti antibiotike, nego ih treba koristiti samo onda kad ostvaruju željeni učinak na naše tijelo i kada smo sigurni da je primjena antibiotika proizašla iz valjane dijagnoze. Nažalost, ponekad liječnici, da bi zaštitili sebe, valjda iz straha od tužbe pacijenta, u trenutku kad nisu sigurni u valjanost svoje dijagnoze primjenjuju širok spektar lijekova te nerijetko u njih uključe i antibiotike, zlu ne trebalo. No takva neadekvatna primjena antibiotika ne šteti samo pacijentu, nego i ljudima koji ga okružuju.
Kako to mislite?
Zamislite pacijenta s bolovima u urinarnom traktu. Dolazi liječniku koji posumnja da se radi o bubrežnom kamencu. No nije sasvim siguran pa, između ostalog, propiše liječenje antibiotikom. Pacijent se kroz koji dan riješi nesretnog kamenca, u međuvremenu je popio svoje antibiotike koji nisu imali nikakvog učinka na izlječenje, ali su u tijelu čovjeka stvorili soj bakterija koje su postale otporne na propisani lijek. Jednog dana kad će čovjeku doista trebati ta vrsta antibiotika, lijek više neće imati željenog učinka, jer su bakterije za prethodne terapije stekle otpornost. No može se dogoditi da tako otporne bakterije prijeđu i na drugog čovjeka, recimo prijatelja kojeg je naš pacijent posjetio u bolnici. Daljnji tijek priče prepuštam vašoj i čitateljevoj mašti. Samo ću reći da kraj može biti tragičan.
Sve što ste do sada izrekli čini nas pomalo anksioznima. Postoji li bar tračak nade da ćemo se i u daljoj budućnosti moći liječiti antibioticima?
Svakako postoji, ali kao što sam već rekla, odgovornost je na nama. Zaposlenici Opće bolnice dr. Tomislav Bardek prvi su u Hrvatskoj shvatili tu činjenicu, odnosno prvi smo počeli provoditi konkretne mjere. Oformili smo A tim stručnjaka koji se sastoji od infektologa, farmakologa i mikrobiologa i taj tim ne prati pasivno podatke o korištenju antibiotika, nego predlaže konkretne mjere kako ih racionalno koristiti.
Možemo li govoriti o konkretnim rezultatima djelovanja A-tima koji djeluje kroz projekt Upravljanje primjenom antimikrobnih lijekova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Koprivničko – križevačkoj županiji?
Moram naglasiti da mi ne radimo nešto što u razvijenom svijetu nije poznato, ali prvi smo na taj način počeli djelovati u Hrvatskoj. Djelujemo od 2017. godine i već u prvih šest mjeseci dobili smo zadivljujuće rezultate. Prepisano je znatno manje antibiotika, smanjio se broj infekcija, a što je najvažnije, opala je i smrtnost hospitaliziranih pacijenata. To što smo postigli, prepoznato je na nacionalnoj razini. Rezultati našeg rada percipirani su u Ministarstvu zdravstva i danas nas zovu kolege iz drugih bolnica koje žele implementirati naša saznanja, odnosno naše alate u primjeni racionalnog korištenja lijekova.
Spomenuli ste da se služite metodama koje se duže vrijeme primjenjuju u razvijenim zemljama. Kada usporedimo te razvijene zemlje s Hrvatskom, što možemo reći o količini antibiotika koja se propisuje pacijentima?
Mnogo se toga može kazati i usporediti. No poslužit ću se primjerom skandinavskih zemalja. Tamo je zabilježena najmanja prisutnost bakterija koje su otporne na antibiotike. Zašto? Pa zato jer u tim zemljama liječnici takve lijekovi propisuju samo kad su potpuno sigurni da će takva terapija pozitivno djelovati na ishod liječenja pacijenta. Osim toga, u spomenutim je zemljama zabranjeno životinjama davati antibiotike koji se propisuju ljudima što nije slučaj u Hrvatskoj. Shvatili su da se kroz meso životinja koje konzumiramo, a kojima je davan antibiotik kojim se liječe i ljudi, mogu prenijeti bakterije otporne na lijek. Zato se u, recimo Švedskoj, točno zna koje antibiotike davati ljudima, a koje životinjama. Skandinavci su brzo shvatili da bakterije dekodiranjem sastava lijeka mogu u kratkom vremenu razviti otpornost na terapiju i da je jedina borba protiv njihove otpornosti razumna primjena lijekova. Jednako su po tom pitanju efikasni Nizozemci, Nijemci i Britanci.
Ne mogu, a da ne primijetim kako s velikim divljenjem govorite o bakterijama, kao da se radi o inteligentnim bićima.
One to i jesu, gotovo da ne vjerujete koliko su inteligentne. Brzo uče i na osnovu iskustva stvaraju efektno oružje protiv čovjeka. No nisu samo inteligentne, one su i solidarne, to jest nemjerljivo solidarnije nego što je čovjek. Kad soj bakterije u nosu postane izložen antibiotiku i stvori obrambeni mehanizam protiv lijeka, onda ta bakterija svojim mehanizmima obavještava bakterije čak u debelom crijevu i kaže im, slikovito rečeno, kojim oružjem da se bore protiv, na primjer, Sumameda.
Kad ste već spomenuli Sumamed, koliko je on danas efikasna terapija u odnosu na prvu godinu kad je izumljen?
Azitromicin ili Sumamed je izrazito koristan lijek i građani Hrvatske mogu biti ponosni na činjenicu što je do njegovog otkriće došlo u našoj zemlji. Nažalost, njegova djelotvornost više nije onakva kakva je bila prvih dana primjene, a razlozi leže u svemu onome o čemu smo govorili, odnosno u bakterijama koje su sposobne učiti i koje imaju dugo pamćenje. Uzmimo za primjer Penicilin koji je izumljen nakon I svjetskog rata, a čija je primjena doživjela renesansu za vrijeme II svjetskog rata. Takav Penicilin danas više ne koristimo, jer su ga bakterije svojim obrambenim mehanizmom nadišle.
Drugim riječima, mi antibioticima učimo bakterije kako da se efikasnije bore protiv nas samih. Nije li to apsurdno?
Istina, čovjek se stalno nadmudruje s njima i u tom nadmetanju imamo više nego dostojnog protivnika. Bakterije koje su se u prvoj polovici prošlog stoljeća branile lukom i strijelom, danas su toliko uznapredovale te se u nekim trenucima čini da su postale nuklearna sila.
U svojim izlaganjima često ističete da su obiteljski liječnici oni koji moraju najviše voditi računa o racionalnom korištenju antibiotika. Zašto baš oni?
Liječnici primarne zdravstvene zaštite propišu čak 90 posto ukupnog broja antibiotika. To je i razumljivo s obzirom na to da se radi o liječnicima na prvoj liniji obrane protiv svih bolesti. Ipak, kao što sam već spomenula, u prevelikom broju slučajeva naši kolege propisuju antibiotik i kad on nema efekta, odnosno kad nisu sigurni u dijagnozu. U takvim slučajevima se nerijetko događa da još više narušimo zdravlje pacijenta. On je možda došao liječniku s nekim respiratornim problemom. Propisani antibiotik nije mogao izliječiti bolest jer se radilo o nekoj virusnoj zarazi, ali je zato pobio popriličan broj takozvanih zdravih bakterija u debelom crijevu što je uzrokovalo dodatne komplikacije u vidu dijareje i dehidracije pacijenta.
Što je s bolničkim ili kako ih nazivaju super bakterijama? Gotovo da nema čovjeka koji prije podvrgavanja kirurškom zahvatu ne iskazuje strah od zaraze famoznom MRSA-om.
Ona je dobar primjer razvoja obrambenog mehanizma bakterija. Prije nego što je postala poznata kao MRSA, znanstvenici su je poznavali pod nazivom Staphylococcus. Bila je to tek jedna od mnogih kožnih bakterija, ali bakterija koja je naoružana sa sposobnosti brzog učenja. Brzo je shvatila kako da se odupre penicilinu. Potom su se protiv nje počeli boriti drugim antibiotikom, točnije rečeno meticilinom po kojem je i dobila naziv MRSA (Methicilin Resistant (otporan) Staphylococcus aureus).
Trebaju li se koprivnički pacijenti zbog MRSA-e plašiti podvrgavanju kirurškom zahvatu?
Kad bi me se pitalo u kojoj se hrvatskoj bolnici podvrgnuti kirurškom zahvatu, a da izloženost MRSA-i bude najmanje moguća, odgovorila bih, bez imalo sumnje, u Općoj bolnici dr. Tomislav Bardek. Ne zato što je to ustanova u kojoj radim i zarađujem plaću, nego zato što postoje egzaktni podaci koji idu u prilog tvrdnji da spadamo među bolnice u kojima je zaraza tom otpornom bakterijom svedena na najmanju moguću mjeru. Nama ne predstavlja problem naša MRSA, nego ona koju pacijent donese sa sobom iz neke druge ustanove u kojoj je liječen. Takvu bakteriju možemo lako transportirati u svom tijelu, a da je nismo svjesni, možemo je donijeti na svojoj koži ili odjeći.
Znači ne postoji način kako da spriječimo unošenjem tog zlotvora u našu bolnicu?
Postoji, odnosno postoje protokoli koje primjenjujemo nad pacijentima koje smještamo u našoj bolnici, a došli su iz drugih bolnica. Njih stavljamo u izolaciju, u jednokrevetnu sobu. Uzimamo bris iz usta i provjeravamo kakav soj bakterija pacijent nosi u sebi. Ako je sve u redu, protekom nekoliko dana takvog pacijenta smještamo u višekrevetnu sobu. U suprotnom, bacamo se u borbu protiv bakterije.
Što je najčešći uzrok bolničkih infekcija?
Među deset najčešćih uzroka bolničkih infekcija spada deset prstiju liječnika, slikovito rečeno. Nikad se nećemo moći u potpunosti zaštiti od tih po život opasnih mikronskih stvorova, ali da bismo opasnost sveli na minimum, nužno je da se liječnici i pacijenti pridržavaju propisanih protokola. Higijena ruku i tijela prvi je korak u borbi protiv superbakterija.
Govoreći o neadekvatnom liječenju antibioticima, nameće mi se pitanje o kućnim apotekama. Što o njima reći?
One su doista problem za sebe koji je nastao gomilanjem zaliha lijekova u kućanstvu. Nestručnost ljudi ili igranje liječnika čitanjem raznih savjeta po internetu dovodi do toga da naši sugrađani posegnu za antiboticima kad oni nemaju nikakvog efekata. Najčešće je to u doba gripe ili zimskih prehlada. Njih je nemoguće liječiti antibioticima jer je riječ o virusnim oboljenjima na koje takvi lijekovi nemaju ama baš nikakav učinak. Naglašavam, antibioticima se možemo boriti samo protiv bakterija i to uz stručni nadzor liječnika.
Kakav bismo zaključak onda izvukli iz našeg razgovora?
Samo nas prevencija i racionalno korištenje antibiotika može spasiti od sudnjeg dana čijim smo opisom započeli naš razgovor. Našim sugrađanima savjetujem da ne uzimaju samoinicijativno lijekove, nego da se obavezno savjetuju s liječnicima prije nego što zagrabe u svoju kućnu apoteku.
