Moby dick Koprivničancima je dobro poznata tvrtka koja posluje od 1991. godine. Bavi se proizvodima od prave kože, a njezin vlasnik je naš sugovornik Darko Frankol.
– Nekada sam radio u podravskoj tvornici obuće Sloga, no počeo je rat i poslije se nisam vratio tamo raditi, nego sam otvorio uslugu za popravak obuće. U početku nije bilo proizvodnje. Počeo sam u jednoj maloj prostoriji od 15 metara kvadratnih s jednom mašinom. Štedio sam i tako sam kupio drugu, treću, petu mašinu te sam došao do ovoga što sada imam – prepričava nam Darko.
Prvo je imao tvrtku koja se zvala Dick, nazvanu po najkvalitetnijim noževima, da bi kasnije nadopunjavao djelatnost. Krenuo je s izradom kožne galanterije, od remena, novčanika, torba i cipela po narudžbi pa je samo dodao naziv Moby. Godinama radi i širi poslovanje. Darko je polagao za majstora obućara i stekao diplomu, a ima i licencu za nauku te praksu. Dvije generacije učenika podučavao je u srednjoj strukovnoj školi, od kojih su dvojica ostala raditi njegovoj tvrtci.
Njegov sin Sandro također ima svoju firmu Francool kožnu galanteriju. Radi za sebe, ali pomaže i svom ocu te zajedno izlažu na sajmovima po cijeloj državi. Rade za neke druge tvrtke, a ostali su jedini u Koprivnici koji imaju uslugu popravka obuće i kožne galanterije te tekstila.
Obitelj Frankol aktivno se bavi i sportom. Oba sinova Filip i Sandro su u Hrvatskoj hrvačkoj reprezentaciji, a Darko je godinama hrvački trener te trenutno trenira hrvače u Hrvačkom klubu Ludbreg.
– Imamo dobre rezultate i na sportskom planu, a glavno je da budemo negativni, ali na koronu, a pozitivni na rad – šali se Darko.
Ovaj koprivnički obućar osvojio je mnoga priznanja, a neka od njih su Priznanje Udruženja obrtnika Kioprivnica Zlatna cehovska škrinjica, Plaketa Grada Koprivnice za sveukupni doprinos obrtništvu, sportu i promociji, Priznanje Koprivničko-križevačke županije te ono najvažnije, Priznanje Hrvatske obrtničke komore Zlatne ruke.
No, nije uvijek sve bilo bajno i krasno. Najveću krizu imali su kada se po Koprivnici otvorilo puno kineskih trgovina u koje su ljudi većinom odlazili u kupovinu. No, kada su shvatili da ti proizvodi nisu kvalitetni i roba ne traje dugo pa su počeli kupovati kvalitetno i vraćali su se u Moby Dick.
Prije su radili cipele po narudžbi, nekih 10-ak godina, ali sada je to sve previše skupo. Kako kaže naš sugovornik, skup je model, kalup, materijali i ta cipela bi na kraju morala koštati do 2000 kuna da bi imali neku zaradu, a danas kupci nemaju taj novac.
– Imao sam sreću učiti od starih majstora, no nažalost svi su već pokojni i toga više nema. Te neke stvari ne mogu se naučiti ni u školi ni na internetu – govori on.
Darko nam je objasnio kako izgleda izrada jednog para cipela.
– Mušterija dolazi u obućarsku radionu gdje objašnjava kakvu cipelu želi, dok to definiramo, onda joj pokazujem modele kalupa da odabere pa u skladištu izabire kožu, nakon toga mjerimo noge, ocrtavamo na papir pa krećemo u realizaciju. Svi su materijali prirodni od kože. Ide kožni džon, puna peta, šivanje i ukrasi. To se radi postepeno, a za izradu jednog para cipela vremenski je potrebno od jednog do dva tjedna. Kada je gotovo jednom se dolazi na probu, skida se s kalupa i radi se završni dio procesa. Što se tiče ljetne obuće, ona nije tako komplicirana za napraviti. Imamo alate i to šablonski radimo. Krojimo kožu, šivamo po oznakama i to je to – otkriva nam ovaj svestrani obućar.
U ponudi imaju kompletnu uslugu popravka svih vrsta obuće, kožne galanterije, izradu laganih natikača od kože, izradu kožnih remena i novčanika. Uz to su još proširili asortiman i na tekstil pa tako mijenjaju patent zatvarače, strukiraju kožne jakne, mijenjaju džepove, skraćuju hlače i slično. Također imaju uslugu brušenja noževa i škara te izradu ključeva. Morali su se prilagoditi tržištu.
Darko nam je spomenuo jedan problem koji muči sve djelatnosti koje polako izumiru.
– Problem je što u strukovnim školama nema više tih zanimanja koja su deficitarna. Trebali bi napraviti jedan miješani razred s klobučarima, obućarima, kovačima i sličnim djelatnostima koje bi pružale takvu uslugu ljudima. Trebalo bi biti takvih djelatnosti s kojima bi se djeca školovala i sigurno bi nakon školovanja imali posla te ne bi trebali tražiti posao u inozemstvu, a i samim time takve djelatnosti tada ne bi izumrle. Razgovarali smo sa stručnim ljudima iz srednje strukovne škole, ali tu dolazi do problema sa Zagrebom. Moraju imati neku kvotu i tada bi morali jednu struku ukinuti da bi ovu umetnuli. Stalno dolazi do nekih kočnica kojih ne bi trebalo biti – objašnjava nam Darko.
Kao predsjedniku Udruženja obrtnika Koprivnica važno mu je da je trend obrtnika u porastu u ovoj teškoj situaciji ili da barem stagnira kako ne bi došlo do zatvaranja obrta. U današnje je vrijeme važno da prežive pa su sve sveli na minimum, ali još uvijek sve rade. Obrtnici su vezani za sajmove. Njegovi prijatelji obrtnici i on su u velikoj krizi jer nisu odradili ni jedan sajam ove godine. Ispred Udruženja obrtnika zahvalio se gradu Koprivnici jer su imali razumijevanja za naše obrtnike koji su u krizi, a žive od turizma, da ju prebrode dobivši jednu vrstu pomoći od njih. Obrtniku nije svejedno kada mu netko pomogne jer su naučeni sami zaraditi.
Kupce i svoje mušterije ovaj svestrani obućar naziva prijateljima jer je Koprivnica mali grad i svi se poznaju. Dugo je u tome poslu i uvijek gleda da zadovolji svoje mušterije jer od njih živi. Mora biti obostrano zadovoljstvo. Gleda da je što manje nezadovoljnih, ali i ako negdje pogriješi, uvijek se nastoji iskupiti kako bi mu se mušterija i dalje vraćala. Uvijek se trudi napraviti maksimalno dobro, brzo i kvalitetno.
– Budemo vidjeli sada u ovoj današnjoj situaciji kako ćemo preživjeti. Sin će danas-sutra preuzeti radionu. Predlažemo Hrvatskoj obrtničkoj komori u Zagrebu da nas se oslobodi nekih nameta kako bismo mogli preživjeti iz mjeseca u mjesec. Mišljenja sam da, takve djelatnosti koje izumiru, ne bi trebale imati 25 posto PDV-a, samo neka se smanji. Bilo bi nam puno lakše raditi – zaključuje Darko.
