Robert Čimin, ravnatelj Muzeja grada Koprivnice, polako kraju privodi četverogodišnji mandat. Muzej je, mogli bismo reći, živnuo, otvorena je nova Galerija Mijo Kovačić, završena je prva faza cjelovite obnove Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama, ostvareno je gostovanje na Interliberu, a izložbe su sve brojnije i brojnije.
Na što ste najponosniji i zašto?
Vrijeme jako brzo prolazi, odrađeno je uistinu mnogo toga, no najzadovoljniji sam u stvaranju pozitivne klime oko Muzeja jer će upravo ona donijeti i razvoj muzejske infrastrukture. Pomaci u programima koje radimo s publikom, jedna nova otvorenost, vjerodostojnost u kvaliteti rada i poznavanje svojih identitetskih vrijednosti smatram preduvjetom za bilo kakvu budućnost muzeja općenito. Što se broja izložbi tiče, Muzej je 2017. godine dosegnuo brojku od nevjerojatnih 39 izložbi što je za potrebe naše zajednicu stvarno previše. Toliko je događanja da su pojedine ostale nezamijećene, radi kratkog trajanja, a za njihovu pripremu i realizaciju potroši se određeno vrijeme i novac. Stoga smo se sveli na optimalnu brojku od 25 izložbi godišnje kojima obuhvaćamo najširu zajednicu i progovaramo o temama koje su njoj važne.
Kada smo već spomenuli Galeriju Mijo Kovačić, ona na samom početku nije bila zamišljena isključivo kao galerija, već kao mjesto mnogih društvenih i kulturnih događanja. Prošlo je malo više od godinu dana otkako je otvorila svoja vrata. Što govore brojke – koliko je posjetitelja kroz nju prošlo, koliko je događanja organizirano? Kako ste zadovoljni?
Iako je Mijo Kovačić nedvojbeno veliko ime hrvatske likovne umjetnosti, bili smo svjesni kako će to biti nedovoljno nakon otvaranja galerije te smo se u suglasju sa Zakladom Mijo Kovačić i Gradom Koprivnica odlučili na potez šireg korištenja galerijskog prostora. Naprosto nije bilo za očekivati da će samo postojanje galerije biti dovoljno za privlačenje posjetitelja te je upravo njena otvorenost prema drugim prigodnim kulturnim događanjima bio pun pogodak čime se prometnula u danas neizostavno mjesto društvenih događanja u Koprivnici. Do kraja godine imat ćemo oko 10.000 posjetitelja i više od 130 događanja od dana njena otvorenja, odnosno u godinu i pol, s čime smo izuzetno zadovoljni. Moram reći kako se ulaže velik trud u odabir i balans događanja kako bi se zadržao dignitet koji Hlebinska škola zaslužuje, a da s druge strane bude na korist i zadovoljstvo naše zajednice.
Još jedna galerija doživljava transformaciju. Završena je prva faza cjelovite obnove Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama. Što je sve dosad napravljeno, na čemu se još mora raditi i kada možemo očekivati njeno otvorenje? Neizbježno je i pitanje financiranja.
Tako je. Općina Hlebine kao vlasnik tog objekta ulaže velike napore da nam kao njenom korisniku omogući što kvalitetnije uvjete za rad pa je tako u ovoj godini izdvojila 1,35 milijun kuna u rekonstrukciju krovišta, a od čega je 300.000 kuna osiguralo Ministarstvo kulture. Već početkom iduće godine namjera je pokretanje postupka nabave za drugu fazu vrijednosti oko milijun kuna, koja bi obuhvatila zamjenu stolarije, a u međuvremenu se čekaju rezultati EU programa prekogranične suradnje Interreg Va prijavljen od strane Koprivničko-križevačke županije kojim bi se financirao preostali dio obnove i dogradnja Galerije u vrijednosti od oko osam milijuna kuna. Vrata Galerije privremeno će se otvoriti u Noći muzeja krajem siječnja izložbom slovenske naive te potom prilagoditi odobrenim investicijama.
Ako se ne varam, izrađena je projektna dokumentacija za energetsku obnovu zgrade Muzeja, spremna je i dokumentacija za Kuću Malančec, a najavljena je i obnova Esterove 19. U kojoj su fazi ovi projekti?
Prve tri faze obnove zgrade Muzeja prijavljene su na isti natječaj Interreg Va s Gradom Koprivnicom i čekaju se rezultati. Za sljedeću godinu u planu je promjena njena krovišta koja nije dio te prijave i financirat će se sredstvima Grada i Ministarstva kulture. Kuća Malančec već dvije i pol godine čeka otvaranje drugog kruga jednog EU natječaja, za koji je pripremljena sva dokumentacija, a trenutno je u fazi građevinske i hidroizolacijske stabilnosti. To znači kako se ništa dramatično po pitanju objekta neće dogoditi ako se njena obnova prolongira određeni broj godina, a najavljeni se natječaj može svaki dan otvoriti. Esterova 19 dio je Muzejskog trga i u tom će ga se smislu promatrati i projektirati u suradnji s osnivačem. Određena dokumentacija za taj je objekt zgotovljena, među kojima je i snimak postojećeg stanja, a obnova samog objekta u ovom trenutku nije prioritet. Treba reći kako je koprivnički Muzej kao vlasnik ili korisnik čak šest objekata (Muzej, Galerija, E19, Danica, Hlebine, Peteranec) odredio kratkoročni i dugoročni plan infrastrukturnih zahvata za koji se trebaju preklopiti određene okolnosti da bi se isti brže realizirao. U kulturi danas uistinu nije nimalo jednostavno doći do potrebnih sredstava za obnovu objekata, o čemu se javno ne govori, a nepoznavanje te situacije dovodi u pitanje nečiju sposobnost. Kultura nikada nije bila u jednakoj poziciji s drugim društvenim sektorima pa je tako i danas.
Osim infrastrukturnih zahvata i priprema za nadolazeće, galerijska djelatnost iznimno je bogata, zanimljiva i raznolika. Što je sve realizirano u Galeriji Koprivnica ove godine? Kakvi su planovi za nadolazeću godinu?
Upravo je Galerija Koprivnica primjer kako se pristupa nepokretnoj kulturnoj baštini. Ona sve do rujna ove godine nije imala status nepokretnog kulturnog dobra, za što su odgovorni moji prethodnici, a u 2020. godini planira se izrada konzervatorskog elaborata, snimka postojećeg stanja i cjelovita projektna dokumentacije obnove sa stavljanjem u izlagačku funkciju do sada neiskorištenog potkrovlja. Kako su uvjeti za izlaganje u prizemlju Muzeja neprimjereni za muzejsku građu, tako su od ove godine u Galeriju „uselile“ i muzejske izložbe poput Arbor Mundi ili 100. obljetnice Domoljuba. Obje su imale sve elemente suvremenih muzejskih izložbi: građu, stručnu obradu, višestruki doživljaj, interaktivnost i ambijentalnost za korisnika. Navodim ih kako bih istaknuo razliku u odnosu na neke izložbe koje se nude u okruženju, koje su neinovativne, skromnih umjetničkih vrijednosti i s dozom lažnog marketinga progovaraju o nekoj tuđoj baštini. Iduće ćemo godine predstavljati Ansambl Lado, Tošu Dabca, Avare i Slavene, staklo kao materijal u muzejskom fundusu, povijest koprivničkog javnog zdravstva, TransFER, Ivanu Popović itd. Iz navedenog je vidljivo da je riječ o vještoj kombinaciji različite podravske i hrvatske kulturne baštine te suvremenog likovnog izričaja koja je prilagođena određenim publikama. Danas se svašta proziva izložbom i u različitim se potpuno neprimjerenim prostorima postavljaju i otvaraju „izložbe“ što me kao muzealca zabrinjava budući da često izostaju osnovni elementi i kritičko sravnjivanje. Lako je povješati slike o zid, u što se mnogi upuštaju, a u čemu se uviđa elementarno nepoznavanje muzeologije. Izložbe tako niču jedna za drugom, mediji i javnost ih poistovjećuju s muzejskim izložbama te se postupno pojavljuje problem kulturnog svaštarenja i otuđivanja od baštine što u konačnici dovodi i do gubljenja identiteta. Kulturnjaci to moraju prepoznati i na isto neodgodivo reagirati koristeći mehanizme kojima raspolažu te progovoriti o tome u javnom prostoru.
Može se primijetiti da vrlo intenzivno radite na približavanju Muzeja publici i na neki način vraćate ljude u muzejski i galerijski prostor. Tu prvenstveno mislim na razne radionice. Što ste nam pripremili u ovo predblagdansko vrijeme?
Radionice služe očuvanju baštine i prenošenju postojećeg znanja na nove generacije te ćemo u njihovoj organizaciji i provedbi ustrajati. Inovativni pristup interpretacije kulture i baštine postaje jedno od osnovnih poslanja muzejskih stručnjaka kako se u svijetu digitalizacije i mobitelizacije ne bi u potpunosti odmaknuli od osnovnih ljudskih vrijednosti kojih se posljednjih godina ljudi sjete tek u predblagdansko vrijeme. Kao da ostalih 11 mjeseci u godini ne postoji u opterećenju dnevnom jurnjavom gdje „nemamo vremena“, „ništa ne stignemo“. Društvo je drugačije nego li je bilo 1980-ih i ranije i na to se već gleda sa sjetom. Tako smo za blagdan Sv. Nikole priredili tradicionalni cjelovečernji koncert KUD-a Širine iz Novog Virja i KUD-a Prigorje iz Križevaca sa željom da ukažemo na zaštitnika grada oko kojeg su se ovdje trgovci organizirali već u 12. stoljeću.
Za sadržajan i kreativan program potrebni su kreativni ljudi. Kako ste zadovoljni svojim timom?
Iznimno sam zadovoljan muzejskim strojem kojim upravljam. Teško je i popratiti sve ideje koje kustosi iznose pa ih je ponekad potrebno i obuzdavati. Za razliku od mnogih gradskih muzeja, naš ima sve ono osoblje koje je potrebno da bi se radilo na visokoj razini – od čistačice i računovodstva pa do kustosa. Imamo knjižničara, informatičara, dokumentarista i muzejskog pedagoga što je potrebno za obavljanje muzejske djelatnosti, ponajprije one koja se često ne vidi, a dovodi do programa. Samo nepoznavatelji muzejske struke mogu reći da su neka od navedenih radnih mjesta suvišna i da ih je moguće nadomjestiti vanjskim uslugama. S time se nikako ne mogu složiti jer je riječ o mehanizmu koji sinkronizirano i skladno radi u realiziranju brojnih programa, a usluga koja se pruža je na iznimno visokoj razini.
Vaša ljubav je arheologija. Pati li ona zbog Vaše ravnateljske funkcije? U kojoj ste fazi s doktoratom, kojom temom se bavite?
Ne mogu reći da ne pati jer uopće nemam vremena baviti se arheologijom na radnom mjestu pa joj se okrećem u večernjima satima i vikendom kada radim na doktorskoj disertaciji. Tema je razvoj i prostorna organizacija srednjovjekovnih posjeda na području Gornje Komarnice u kojoj je obuhvaćena čitava Podravina s gotovo 400 arheoloških lokaliteta. U principu se nadovezujem na povijesna saznanja i topografiju koju je obradio Ranko Pavleš te ju upotpunjujem s arheološkim rezultatima istraživanja pojedinih lokaliteta i prostora u posljednjih 40 godina. Pokušat ću većini lokaliteta naći srednjovjekovno ime, a popisanim srednjovjekovnim naseljima mjesto u prostoru.
Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li hobije?
Nemam neki posebni hobi, a malo slobodnog vremena provodim uz Ženski košarkaški klub Podravac iz Virja u kojem sam član izvršnog odbora i roditelj igračice u mlađim dobnim kategorijama. Potpomažem Klub koliko mogu i ujedno podržavam dijete u onome što voli. Naši rezultati su zaista čudesni na nacionalnoj razini pa tako ne postoji uzrast koji u posljednjih 7-8 godina nije bio u završnici prvenstva Hrvatske i osvojio neku od medalja. S pravom slovimo kao najkošarkaškije selo u Hrvatskoj i vjerujem da će tako i ostati.
Kustosi su ‘in’, a to je zanimanje, prema riječima sve većeg broja žena, misteriozno i privlačno, piše jedan nacionalni medij koji vas opisuje kao „uglađene, načitane, šarmantne, socijalno inteligentne, elokventne muškarce s izraženim smislom za lijepo, strastveni oko svog posla i puni zanimljivih anegdota, često nesvjesni svoje privlačnosti“. S obzirom na to da ste ušli u hrvatske favorite, kako se nosite s ovom, recimo, titulom?
Malo me i iznenadio takav odabir, ali je ugodno biti u tom društvu. Estetika, prezentnost, građenje vlastitog izričaja i pojavnosti su u javnom prostoru neizostavan dio ovakvog posla. Odavanje dojma sigurnosti i profesionalizam odrađenoga potrebno je javno isticati kako bi potencijalni korisnik kulture imalo posegnuo za njegovom konzumacijom. Na tome ustrajno radim i to se očito prepoznaje.
